Je li rješenje u dodatnim milijardama?

U petak i subotu (30. i 31.3.) u Kopenhagenu se sastaju ministri financija zemalja Europske unije. Tema njihova sastanka je dogovor oko proširenja fonda za spas eura iz kojeg bi pomoć dobile prezadužene zemlje euro zone. Pristanak je konačno dala i Njemačka iako se dugo vremena protivila proširenju spomenutog paketa. No, koliko novca bi doista bilo potrebno kako bi se primjerice spriječile špekulacije na financijskim tržištima Španjolske i Italije te bi li dodatna sredstva uopće mogla spriječiti širenje krize i na druge zemlje euro zone – za sada nitko sa sigurnošću očigledno ne može reći.

Ima li sve to smisla?

Europski povjerenik za gospodarstvo Olli Rehn uoči sastanka u Kopenhagenu djeluje smireno i staloženo, čak i u trenucima kada se odlučuje o milijardama eura. U prijedlozima njegova Ureda koje su ministri financija primili već uoči sastanka, primjerice stoji i Rehnov prijedlog volumena pomoći u iznosu od oko jednog bilijuna eura. Ova suma je gotovo dvostruko veća od one o kojoj je do sada bilo riječi. Njemačka, kao najveća zemlja jamac fonda za spas eura, do sada se tome protivila. No, početkom tjedna kancelarka Angela Merkel je pristala i ujedno iznijela i najnoviji prijedlog. Njezina je namjera kombinacija dosadašnjeg tzv. stalnog fonda za spas eura EFSF i tzv. novog stalnog fonda ESM. Rezultat ove kombinacije bi, kako je rekla, iznosio oko 700 milijardi eura.

No, hoće li sve ove mjere biti dovoljne i imati smisla? Koliki volumen bi fond za spas eura zemalja euro-zone doista trebao imati? „Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno dati. To ovisi o tome koje probleme ovim sredstvima zapravo želimo rješavati. Trenutno je prvenstveno riječ o tome da njime želimo međunarodnim investitorima odaslati određene signale, da primjerice ozbiljno namjeravamo riješiti krizu eura. Međutim, s druge strane se postavlja pitanje jesu li ta planirana sredstva uopće dovoljna? Ako primjerice jedna toliko velika zemlja kao Španjolska usljed krize izgubi svoje dosadašnje mjesto na financijskom tržištu i samim time mora primiti pomoć iz fonda, tada je jasno da ovaj planirani volumen neće biti dovoljan. Ukoliko Španjolskoj dodamo i Italiju, tada se stvarno moramo upitati je li ova dosadašnja konstrukcija doista dostatna i dovoljna za spas ovako velikih država. Mislim da sve više ljudi u to sumnja“, kaže Guntram Wolff, stručnjak ugledne briselske institucije „Bruegel“.

Povrat povjerenja tržišta

Uoči sastanka ministara financija svoje sumnje iznio je Angel Gurria, glavni povjerenik Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj OECD. On je ponovno naglasio da bi fond za spas eura trebao raspolagati volumenom od najmanje jednog bilijuna eura. „Kada je riječ o tržištima mora se voditi računa o sljedećem: ukoliko ono očekuje primjerice 50 eura a zapravo zahtijeva 70, tada mu se mora “dati“ 100 eura. Onda takoreći neće sumnjati u našu sposobnost i volju“, rekao je Gurria.

Pomoć fondu za spas eura, trebala bi u velikoj mjeri stići i iz SAD-a. To traži američki stručnjak za financije Timothy Geither kao i mnogi drugi ovdašnji ekonomisti. Njihov je prijedlog da se na raspolaganje stavi jedna vrsta neograničene pomoći, znači neka vrsta bianco-čeka. Međutim, stručnjaci poput Wolffa, smatraju da to nikako ne bi bilo korisno jer bi time nestao pritisak na zemlje u krizi, a bez njega bi one teško učinile potrebne korake u štednji i politici. „Španjolskoj i Italiji su potrebne masivnije strukturne reforme kako bi uopće mogle preživjeti u euro zoni bez pomoći transfera. A da bi ove zemlje počele uvoditi određene reforme, za to je potreban pritisak kroz sama tržišta“, kaže on.

Po njegovom mišljenju, u situaciji u kojoj se nalazimo nije odlučujuće pitanje do kojeg iznosa treba povećati volumen fonda za spas eura, već je puno važniji dogovor o dugoročnom načinu rješenja euro krize. No, kako kaže, neka zajednička strategija ministara financija za sada nije na vidiku.

Autor: Bernd Riegert / Željka Telišman

Odg. urednik: Anto Janković