Je li zdravstvo na Kubi doista tako dobro?

Kuba ovih dana slavi 60. obljetnicu revolucije: 1953. su pobunjenici predvođeni Fidelom Castrom svrgnuli kubanskog diktatora Batistu i obećali Kubancima put u komunizam i socijalnu pravdu.

Komunizam još nisu dočekali, a i socijalna pravda se uglavnom svodi na prazne trgovine i kartice za prehranu - naravno, ako se ne plaća "imperjalističkim" američkim dolarima. Jedino u čemu je Kuba uspjela i po čemu je već dugo na prvom mjestu jest - njena zdravstvena služba. Nogometaš Diego Maradona je tamo otišao kako bi se odvikao od narkotika, predsjednik Nikaragve Hugo Chavez kako bi se (ipak uzaludno) izliječio od raka, brojne zvijezde i zvjezdice Hollywooda tamo odlaze da bi kirurškim zahvatom izgledale ljepše i mlađe...

Ipak, među medicinskim stručnjacima ne misle baš svi kako je tamo baš sve idealno. Američki profesor psihologije Don Fitz je proučavao zdravstveni sustav Kube i on svakako spada među one koji su impresionirani tamošnjom liječničkom njegom. Golema razlika od "običnih" sustava već počinje od osnovnog odnosa između pacijenta i liječnika.

"U Kubi liječnici veoma dobro poznaju svoje pacijente, zato jer ih posjećuju u njihovim domovima. Tako poznaju i okolnosti u kojima žive i vide, što bi moglo utjecati na njihovo zdravlje." To je izuzetno korisno saznanje u mnogim bolestima, a osobito kad je riječ o sprječavanju zaraze Dengue groznice koja se prenosi ubodima komaraca. Zato liječnici na terenu odmah mogu uočiti ustajale bare gdje se ti komarci razmnožavaju.

"Bosonogi liječnici" znaju bolje

Kubanski zdravstveni sustav raspoređuje liječnike po komunama, pa su tako jedan ili više liječnika dugo godina zaduženi za razmjerno malenu skupinu ljudi. Ako je potrebno, pacijente mogu poslati u nadležnu lokalnu polikliniku na pregled ili liječenje u težim i hitnim slučajevima. I na koncu, u urbanim središtima su onda i velike bolnice u kojima su specijalisti i kirurzi.

Profesor Fitz sa sveučilišta Washington u St. Louisu je došao do zaključka poraznog - za američki zdravstveni sustav: "Kuba za zdravstvo svakog građana troši samo oko 4% od iznosa koliko se troši u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali ipak, i u jednoj i u drugoj zemlji su potpuno ista očekivanja s koliko godina će stanovnici umrijeti." I ne samo to: Kuba i u mnogim drugim pokazateljima zdravstvene zaštite s lakoćom drži korak sa SAD, ali i sa zemljama Europe.

Tako je i u statistikama smrtnosti novorođenčadi Kuba čak i ispred SAD - makar u tom slučaju nije samo stvar zdravstvene skrbi, nego i ideologije. "Kuba je postigla taj stupanj tako da svaka žena, za vrijeme trudnoće, mora otići na pregled", objašnjava Fitz. Ali ako to "zaboravi" učiniti, na vrata joj dođe "Komitet za obranu revolucije", partijsko tijelo koje je onda podsjeti kako njihova domovina treba zdravu djecu.

Ideologija važnija od medicine

Antonio Guedes pak smatra kako je to tek jedan od primjera, zašto bi se trebalo suzdržati hvalospjeva nad zdravstvenim sustavom Kube. On to najbolje može znati: u šezdesetima prošlog stoljeća je i sam studirao medicinu na Kubi i makar danas živi u izgnanstvu, upoznao je i naličje kubanskog sustava.

"Kuba praktično ne plaća niti dolara za svoj zdravstveni sustav, zato jer se tamo plaća na drugačiji način." Liječnici uopće nemaju izbora, nego nakon diplome moraju raditi za državu - a država ponekad s njima čini što joj je volja. Tako ih šalje i u inozemstvo, a za vrijeme hladnog rata su kubanski liječnici morali odlaziti u sovjetske vojne bolnice u ratovima koje su komunistički sljedbenici vodili u Angoli, Etiopiji, Mozambiku... "I to onda zovete besplatno školovanje!", ljuti se Guedes.

Uopće, ideologija i "izgradnja socijalizma" je na Kubi glavna zadaća kojoj se moraju pokoriti od mladosti: "Do prije nekoliko godina su svi učenici pola dana morali raditi na poljima, a učenici iz gradova su svake godine 45 dana morali provesti na selu kako bi rezali šećernu trsku ili ubirali rajčice. I ja osobno sam morao godinama raditi na polju", svjedoči liječnik koji danas vodi jedan medicinski centar u Madridu i politički je aktivan u izbjegličkoj stranci Liberalna Unija Kube.

Kubanci - rođeni liječnici?

Guedes se i znanstveno bavi poviješću medicine na Kubi i upozorava na još jednu činjenicu: tamošnja zdravstvena služba nije postala dobra tek nakon revolucije. Još od prvih zapisa s početka XX. stoljeća se može vidjeti kako je Kuba i prije imala najbolji sustav liječničke skrbi u Latinskoj Americi i među najboljima na svijetu. S druge strane, u socijalističkoj Kubi se zdravstveni sustav uspio održati na visokoj razini tamo negdje do osamdesetih godina prošlog stoljeća - ali nakon toga je postajao sve lošiji.

Jer raspadom socijalizma i nestankom kubanskog vjernog pokrovitelja, Sovjetskog Saveza je i zdravstvo na Kubi imalo sve manje novca - za opremu, za lijekove... I danas na Kubi ima 6,4 liječnika na 1000 stanovnika i na čitavom svijetu, jedino ih ima više u mondenom utočištu superbogatih, Monaku.

Ali i američki profesor koji je impresioniran zdravstvom Kube, Don Fitz priznaje kako ima mnogo nedostataka: "Nedostaje mnogo toga, antibiotici, kirurški pribor, oprema za zubare..." Današnja medicina je uvelike ovisna o skupim strojevima kakva Kuba jednostavno ne može kupiti. Utoliko se Guedes pita, da li su današnji apsolventi medicine na Kubi uopće naučili, što se danas dešava u toj struci: "Prije je obrazovanje bilo veoma dobro, ali kako da obrazujete liječnike kada su strojevi i aparati upravo beznadno zastarjeli?"

A kad je i Castra "steglo"...

Guedes je uvjeren kako je i politički vrh Kube svjestan kako tamošnja medicina više nije sam svjetski vrh - i ističe primjer bolesti Fidela Castra: "Jedan španjolski liječnik redovito leti na Kubu kako bi pregledao Castra. To ne razumijem, ako su kubanski liječnici najbolji na svijetu?" Štoviše, 2006. je Máximo Líder- kako zovu vođu kubanske revolucije, ipak radije sjeo u avion i otišao na liječenje u Španjolsku.