Otići i biti jeftinija radna snaga na Zapadu

„Brojna su istraživanja pretpostavki sreće i nekoliko je faktora koji su indikativni. Prvi je da radite posao koji vas ispunjava, od kojeg možete pristojno živjeti. Drugi je da živite u sigurnom i zdravom okruženju. Ovdje doslovno nije sigurno, a istovremeno je premalo solidarnosti za zdravo okruženje", ocjenjuje Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i predsjednik Ujedinjenog Granskog Sindikata Nezavisnost.

DW-razgovor s profesorom Stojiljkovićem počinje sumornom konstatacijom da „u Srbiji vlada stanje besperspektivnosti i gubitka svake vjere u to da će ovdje biti bitno drugačije".

„Uočljiva je nespremnost da se razbije shema političkog klijentelizma. Također je prisutna odsutnost vjere u to da će ikad doći do pretpostavki da pojedinac ovdje može ostvariti osobnu, obiteljsku i profesionalnu sreću", kaže Stojiljković.

Srbiju godišnje napusti oko 50.000 ljudi. Njihova prosječna starost je 28 godina i svaki peti je visoko-obrazovan. Školovanje svakog visoko-obrazovanog čoveka državu i obitelj košta od 34 do 54 tisuće eura ovisno o tome je li riječ o fakultetskoj diplomi ili doktoratu, navodi se u istraživanju Instituta za razvoj i inovacije.

Jedino političare ne možemo izvesti – neće ih nitko

Srbija je dvanaest milijardi eura izgubila ulažući u školovanje prirodno-tehničke inteligencije i znanstvenika koji su otišli u inozemstvo. Zašto ti ljudi nemaju svoje mjesto u Srbiji? Dio odgovora, prema Zoranu Stojiljkoviću, treba tražiti u sistemskoj korupciji.

„Korupcija ponižava. Ako ja moram potkupljivati i biti potkupljen ako ne mogu od svog posla pristojno raditi i živjeti, zašto bih ostao u ovoj zemlji? Mi smo kao u onoj pjesmi o vuku i ovci, anestezirani strahom da drugačije ne može biti. Vjerujemo da samo logika privatnih i stranačkih veza utvrđuje stvar i da se ništa neće promijeniti ni za godinu ni za dvije ni za pet. E, to ljude tjera van", objašnjava Stojiljković i dodaje: „Jedino što ne možemo izvesti van su političari. Njih nitko neće."

Država na periferiji bez strategije

Na spisku razloga koje navode za iseljenje, ljudi prije svega ističu nisku zaradu, potvrdilo je istraživanje Mreže za poslovnu podršku koje je rađeno u suradnji s dominantnim stranim i domaćim poduzećima. No pored niske zarade postoje još četiri bolne točke: nezadovoljstvo uvjetima rada, previše obveza i odgovornosti za koje nisu nagrađeni, želja da osiguraju veću mirovinu i udobniju starost te potreba za usavršavanjem i napredovanjem.

„Kada periferijska društva nemaju strategiju i plan razvoja kroz vlastite investicije, nego se oslanjaju na strane, onda se to ovako završava", kaže Zoran Stojiljković.

Zbog ogromnog broja iseljenika MMF je sugerirao vladi Srbije da donese paket mjera kako bi taj trend bio zaustavljen. Značajan odljev radne snage smanjuje produktivnost i negativno utječe na rast, upozorava MMF. Istovremeno mnoge europske zemlje, pod pritiskom tražnje za radnom snagom, uvode propise kojima se potiče doseljavanje radnika.

„Cinični Zapad svoj demografski debalans rješava tako što uvozi jeftiniju radnu snagu sa strane", kaže Stojiljković.

Pozivajući se na utjecajnog svjetskog ekonomista Branka Milanovića, stručnjaka Svjetske banke za pitanja nejednakosti, Stojiljković navodi da 60 posto naših životnih šansi ovisi o tome u kojoj smo zemlji rođeni, drugih 20 posto ovisi o tome jesmo li rođeni u „salonskom stanu sa klavirom na Dorćolu (beogradska četvrt) ili na Prokletijama (planinski vijenac)" i samo 20 posto ovisi o našem talentu. „Ja bih rekao da ipak nešto više ide na talent", dodaje Stojiljković.

Srednju klasu čuvaju jaki sindikati

Upravljanje migracijama je globalni problem. I iz Njemačke visokoobrazovani ljudi odlaze na bolje plaćene poslove u Norveškoj i SAD-u. Ali srednja klasa u tim zemljama, stječe se utisak, nije ugrožena.

„Sve velike promjene u 19. i 20. stoljeću su izvodili oni dijelovi obrazovane srednje klase koje država nije uspjela uvesti u aparat, angažirati i zaposliti. Kod nas ta srednja klasa odustaje od borbe i odlazi u inozemstvo", objašnjava Stojiljković i navodi da su upravo „sindikati svojim jakim pregovaračkim pozicijama u odnosu na poslodavce, držali srednju klasu na zdravim nogama, do polovice osamdesetih kada je pala njihova pregovaračka moć svugdje u svijetu".

Upitan mogu li sindikati utjecati na smanjenje egzodusa, Stojiljković kaže da su oni u post-konfliktnim društvima, kakvo je srbijansko, prinuđeni baviti se i temama koje nisu primarno sindikalne.

„Mi (UGS Nezavisnost) vladi dokazujemo da je moguće doći do rasta od četiri do šest posto, a da udio plaća u BDP-u ne padne. Oni i to obaraju", kaže Stojiljković i kao rješenje kandidira „kontrolirane javne investicije koje će otvoriti nova radna mjesta i poboljšati status radnika".

Gotovo svaka obitelj pogođena odlaskom

„Zauzimam se za aktivnu politiku države na podizanju standarda kroz povoljne stambene kredite, brigu o obitelji, dobro školovanje, kreditiranje talenata, kao i kroz uvođenje modernijih i produktivnijih tehnologija koje će privući mlade ljude da ostanu i da se na njima, barem na početku karijere, usavršavaju", kaže Stojiljković.

Ako je suditi prema statistici, malo je obitelji koje nisu pogođene nečijim odlaskom, pa se u tom pogledu ni obitelj profesora Stojiljkovića ne razlikuje od prosjeka.

„Ako moje obje kćerke odu, a jedna je praktično već otišla, ja sam kao čuvar plaže u zimskom razdoblju (u filmu Gorana Paskaljevića). Što sam ja uradio da ne bude tako?".

Svatko radi onoliko koliko je u njegovoj moći. Možda je problem što je moć čovjeka bez stranačke knjižice, makar on bio sveučilišni profesor i predsjednik sindikata, u Srbiji zbilja mala.