Kada robot zamijeni vozača

Ovaj zdepasti crno-sivi sportski automobil pomalo podsjeća na auto iz Knight Ridera. To je akcijska TV-serija iz 80-ih godina s autom-robotom koji govori. Tada je to bila znanstvena fantastika, vizija budućnosti, a to je otprilike naše sadašnje vrijeme. Bez obzira na to što nas već sad u autu živciraju razni glasovi - navigacijski sustavi koji javljaju o zastojima, asistenti za parkiranje, automatika za držanje voznog traka - sve više napreduju sustavi za automatsku vožnju. I sad dolazi ovaj Audi RS7. On bi na trkaćoj stazi Castelloli kod Barcelone trebao pokazati u kakvim ekstremnim situacijama autopilot može preuzeti kontrolu nad vozilom.

"To je vrlo raznolika staza, vrlo dinamična i s velikim visinskim razlikama", kaže Markus Hofmann pokazujući rukom u smjeru brežuljaka obasjanih blagim jesenskim suncem. Ovaj plavokosi muškarac od nešto preko 30 godina je vozač utrka i radi u odjelu za tehnički razvitak u Audiju. "Ja sam sigurnosni vozač u 'Robbyju'." Prilazimo autu i sjedamo na crna, kožna sjedala. On na mjesto vozača. Zatvaramo vrata, vežemo pojaseve, krećemo. Prve metre Hofmann upravlja autom, dok ne izađemo na trkalište. Tamo zaustavlja auto na jednoj od bijelih oznaka za start i gasi ga. "Sad prebacujem šalter i auto zna da stvarno želim vožnju uz upravljanje autopilotom, pali se automatski i provodi vlastitu provjeru."

Suluda vožnja uz pomoć autopilota

Glasnim brujanjem ponovo se oglašava motor. U autu-robotu puno toga treba provjeriti. Laserske senzore, precizan GPS, radarske i ultrazvučne senzore, pet kamera, uza svu elektroniku koja je ionako u tom modelu. Ispod stražnjeg sjedala auto ima računalo velikoga kapaciteta kako bi mogao obraditi sve te podatke. U računalu su pohranjeni i svi podaci o stazi. Trajalo je oko tjedan dana dok nije pronađena perfektna putanja, dok nisu izračunata sva ubrzanja i usporenja. Oglašava se dvostruko "piiip", što znači da je sve u redu. Noge Markusa Hofmanna nisu na pedalama nego ispred njih, ruke drži opušteno na bedrima. U desnoj drži ergonomično oblikovanu srebrno-sivu ručicu na kojoj je jedno dugme. "Dok ga držim stisnutoga, sustav zna da je sve u redu i da može ići dalje."

I sustav ide dalje. Odjednom 560 konjskih snaga krenu naprijed, moje tijelo se silom od 1,3 G lijepi za naslonjač i već je pred nama zavoj. Hofmann i dalje sjedi opušteno kao da je u dnevnoj sobi. Ruke su mu u krilu, a desna noga ne bi više stigla do papučice za kočenje. Ali, Robby koči..., snažno, i u preciznom luku skreće udesno, ubrzava na uzbrdici, a nakon lijevog zavoja ubrzava još više: 140, 160, 180, 200km/h i na udaljenosti od pola uzdaha pojavljuje se ispred nas velika stijena. Moj želudac se okreće, sav se grčim, staza je stvarno vrlo "raznolika". A Hofmann? On se smješka.

Stoička preciznost robota

Upravljački kompjutor i ovaj zavoj svladava perfektno, prema planu, kao i ostatak staze. A to je upravo ono što on čini u svakoj probnoj vožnji, jamče njegovi tvorci. Svaki put vozi istom, optimiranom crtom. Njemu se ne može odvratiti pozornost, on ne riskira previše, njegovi senzori nikad nisu umorni. On je ovom stazom jurio i po gustoj magli, kad piloti od krvi i mesa ne bi ni sjeli u auto. Vrijeme za koje Robby prijeđe stazu varira u području jedne sekunde, ali samo zbog utjecaja različitih temperatura na gume ili vremenskih utjecaja.

Iskreno, najgore što se čovjeku može dogoditi na mjestu suvozača je kad tip za volanom želi pokazati svoje sposobnosti. Osiguravajuća društva se već vesele budućnosti s autopilotima, jer očekuju manje sudara. Vožnja Robbyjem po stazi Castelloli je inscenacija koja bi trebala pokazati da se tehnici može vjerovati - i u ekstremnim situacijama. Strah u kostima s vremenom popušta. A i Hofmann je tu.

Robot u slučaju nesreće

Audi, Daimler, Toyota i brojni drugi proizvođači automobila su već pustili da auto-roboti voze stotine kilometara po SAD-u. Flota Googleovih auto-robota je prešla već više od milijun kilometara, a da ni jedan od automobila nije izazvao spomena vrijednu štetu. Ali, svi se još boje prometa u gradu. Tu ljudi hodaju po cesti, ne drže se propisa, ili hoće biti susretljivi. Autopiloti sve to još moraju naučiti. A njihovi tvorci ih moraju još naučiti i što učiniti u situaciji kad se sudar s čovjekom više ne može izbjeći.

U boksu na stazi Castelloli stoji Miklos Kiss, stručnjak za razvoj u Audiju. On se brine oko osnova vožnje autopilotom u kompleksnoj okolini - u garaži, u prometu. "Ako Robbyja vidite na cesti najpametnije je da mu se sklonite s puta", savjetuje on. Snaći se na trkalištu u usporedbi sa stvarnim prometom je relativno jednostavno. "Moramo još puno toga naučiti kad se radi o prepoznavanju situacija i namjera drugih u prometu", kaže Kiss. Do tada je dobra strategija voziti defenzivno i u slučaju ozbiljne situacije oduzeti autu energiju. Nadajmo se da će kasnije svi automobili s autopilotom imati tako dobre keramičke kočnice kao Robby.