Kako E-Bike preoteti od "staraca"?

Petnaestogodišnji Paul daje "gas do daske". Ubrzava iz zavoja i sa lakoćom prestiže druge bicikliste - koji se već znoje i uzdišu. Paul je također bez daha - on pak ne zbog napora, nego zato jer je oduševljen: "Ovo je cool!" dovikuje svom bratu. "Namjestio sam električni pogon do kraja, to je onda prava stvar!"

Jer Paul je na vozilu koje zapravo još nema pravo ime: električni bicikl, pedelec, E-Bike... Zapravo je to bicikl, ali on "prepoznaje" silu kojom se pritišću pedale i onda "pomaže" elektromotorom. Paul se zalijeće pred svog brata Friedmanna i koči u zadnji tren. Naravno da i on hoće isprobati takav super-bicikl. Svom silom pritišće pedale i već za nekoliko sekundi juri punom brzinom, oko 25 kilometra na sat. I on juri "slalom" među posjetiteljima sajma biciklizma "Cycolonia" u Kölnu i najradije više ne bi sišao s njega.

"Umrijet će od smijeha ako me vide"

Ali nakon vožnje, ipak kaže: "Ne bih nikad kupio takav bicikl. Izgleda kao od nekog starca." Doista, glavni kupci takvih vozila u Njemačkoj i jesu imućniji umirovljenici koji su otkrili kako im takvim biciklom ne treba toliko vlastite snage da bi se ipak popeli biciklom uz brdo ili vozili protiv vjetra. Električni bicikli onda tako i izgledaju: sa "ženskim" okvirom da se umirovljenici mogu lakše popeti na njega.

Za Paula i Friedmanna je takva logika smrtni grijeh. Kada bi se pojavili sa tako nečim pred školom, svi bi umrli od smijeha. "I ova kutija odostraga, ona izgleda sasvim blesavo", komentiraju spremnik za akumulator. Ali bez njega E-Bike ne može, a treba  negdje i smjestiti četiri kilograma tešku bateriju. Ona je dovoljna za 60, u najboljem slučaju 100 kilometara, ovisno o mjeri kako se podesi "pomoć" motora. Poželjno je da taj akumulator bude lako dostupan, jer ga se nakon vožnje treba opet priključiti na punjenje, ili ga zamijeniti već napunjenim.

Cijena nije problem, ako dobro izgleda

Na štandu preko puta stoje bicikli koji već izgledaju mnogo bolje. Jedan je žarko crven, sa širokim vilicama za kotače i širokim gumama, a pored njega je mountainbike u "retro" stilu. Zapravo su i to električni bicikli, ali mladići jedva da mogu vjerovati da "bicikl za starce" može i tako izgledati. "To bi već bilo nešto za mene", komentiraju - dok ne pogledaju natpis sa cijenom.

Oko tri tisuće eura: to je za školarce kategorija iz druge galaksije. Nikad u životu ne mogu toliko uštedjeti, a ne mogu niti tražiti od roditelja takav luksuz. Ali za jednog mlađeg muškarca koji stoji pored njih, taj iznos nije glavni problem. On je predstavnik osiguravajućeg zavoda i dobro zna, koliko plaća za gorivo svog automobila i koliko vremena troši dok traži mjesto za parkiranje.

Električni auto za njega nije alternativa, ali električni bicikl, za posao u gradu, o tome ozbiljno razmišlja. "Uvijek imate i dodatni pogon, svejedno da li se morate popeti na vrh brda. Ja ne mogu doći na posao u odijelu i kravati i sav u znoju." S druge strane, i njemu je važno da bicikl izgleda "cool", a ne kao da ga je posudio od susjeda-penzionera.

200 tisuća E-Bikea na godinu

Florian Dobner je dizajnirao te električne bicikle - koji ipak izgledaju "cool". Posao mu ide dobro, jer se godišnje u Njemačkoj prodaje preko 200 tisuća električnih bicikla. Sve je više takvih kao što je mladi predstavnik osiguranja: "Mnoge moje mušterije žive u gradu, dobro zarađuju i koriste E-Bike umjesto automobila. Oni žele bicikl sa stilom, jedan koji će oslikavati i pravi životni stil."

Ali postoji jedan problem - i on nema veze sa tehnikom. Bicikli se i inače rado kradu, osobito u gradovima i osobito preko noći. Što je bicikl skuplji, veća je mogućnost da "dobije krila". Brava malo pomaže, jer je E-Bike dovoljno lagan i dovoljno vrijedan da ga se pokupi na kamion i negdje u miru provali brava kojom je zaključan. Toga je svjestan i Lothar Könekamp, jedan od organizatora sajma Cycolonia. Njegov prijedlog glasi: ne samo držači, nego prave kutije za bicikle na ulici pred kućom. "Znam da to zvuči grozno, ali iskreno, kad pogledate neke automobile koje stoje naokolo, niti oni nisu ukras ulice."

Snovi uz širom otvorene oči

U Kölnu već postoji nekoliko takvih "garaža za bicikle" kod stajališta javnog prijevoza i njihovo iznajmljivanje košta sedamdesetak eura na godinu. Organizator sajma biciklizma je svjestan da su mjesta za parkiranje automobila već postala najveća svetinja za stanovnike, ali to ga ne sprječava da mašta: kad bi se barem dio parkirališta iskoristio za kutije za bicikle, mjesta bi bilo i više nego dovoljno.

Sanja i Louis Palmer, čovjek koji je solarnim vozilom obišao čitavu planetu. Sada je zaokupljen novim projektom: "E-Wave 2012." On želi pobuditi pažnju javnosti prema ekološkom načinu transporta masovnom akcijom gdje će, u društvu 200 sumišljenika, električnim biciklima voziti od Berlina do gotovo 300 kilometara udaljenog Hannovera. "E-Byke je tako jednostavno rješenje za mnoge naše probleme, zatopljivanje, zagušene prometnice... On ne emitira ugljični dioksid, brz je, tih - i mnogo je jeftiniji od auta."

U Švicarskoj i Nizozemskoj su električni bicikli već postali svakodnevnica, ali prava domovina takvih vozila je - Kina. Tamo se već vozi preko 120 milijuna električnih mopeda i bicikla. Louis Palmer još uvijek traži kandidate sa kojima će krenuti na put od Berlina, a braća Paul i Friedmann ozbiljno razmišljaju da mu se priključe. Konačno, tvrdi Palmer, i zaštita okoliša je zadaća koju moramo ispuniti za generacije koje dolaze.

Autori: Miriam Klaussner / A. Šubić

Odg.ured: Željka Telišman