Kako izaći iz NATO-a?

U članu 13 NATO-ugovora iz 1949. godine stoji: „Nakon dvadesetogodišnjeg roka važenja ugovora, svaka zemlja koja je sklopila ugovor, može iz njega istupiti i to godinu dana nakon što to najavi."

Otkazni rok je dakle godinu dana, nije potrebno navoditi razloge, sve je vrlo jednostavno. Za razliku od Europske unije, u kojoj do prije nekoliko godina, izlazak poput predstojećeg Brexita, uopće nije bio predviđen, pa tako nije bila definirana ni procedura, kod NATO-a, od samog osnivanja postoji mogućnost da se savez i napusti.

Doduše, u gotovo sedamdeset godina dugoj NATO povijesti nije bilo slučaja da neka zemlja istupi iz saveza. Međutim bilo je istupanja iz vojne strukture. To znači da je više država ostalo u NATO savezu, ali neko vrijeme nisu htjele da njihove vojne snage podliježu komandnoj strukturi NATO-a. Sve one kasnije su se ipak vratile na staro.

Odstupanje ne, ali povlačenje iz vojne strukture

Najpoznatiji primjer je Francuska: predsjednik Charles de Gaulle je tokom šezdesetih godina je na NATO sve više gledao kao na instrument američkih geopolitičkih interesa i ograničavanje francuske neovisnosti. Zato su Francuske vojne snage 1966. godine napustile komandne strukture. Posljedica toga je bila da je sjedište NATO, koje je tada bilo u Parizu, premješteno u belgijski Bruxelles. Tek pod predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, Francuska se 2009. godine ponovo vratila u vojne strukture. Do približavanja je došlo još devedesetih godina za vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije.

Francuska nije jedini takav slučaj. Ni Grčka od 1974. do 1981. godine, ni Španjolska od 1986. do 1999. godine, nisu bile dio komandne strukture, ali su ipak ostale članice NATO-a.