Kako je "Living Room" postala živuća soba

Već godinama arhitekti i urbanisti govore o pojmu "pametne kuće", prostora za život u kojem hladnjak misli umjesto Vas i naručuje mlijeko i maslac, toster sam prži tost točno u vrijeme doručka a grijanje se smanjuje čim netko napusti kuću i ponovno pojačava kad se netko vrati.

No pridjev "pametni" pomalo navodi na krivi put. Jer uređaji o kojima mi ovdje govorimo pa i čitav objekt, "stroj za stanovanje" kako je to volio reći poznati arhitekt Le Corbusier, rade ono što im kaže čovjek, korisnik.

Predmeti koji žive svoj život

No što bi se dogodilo kada bi predmeti koji nas okružuju zaista postali pametne individue. S vlastitim karakterom, prednostima i manama. Kada bi tegla za biljku odjednom postala svjetiljka a naslonjaču bi se zaplesalo upravo u trenutku kada se korisnik (vlasnik?) pokuša na u njega sjesti?

U svijet u kojem predmeti koji nas okružuju vode neki svoj vlastiti život bez obzira na to koju namjenu im je čovjek dao, uvodi nas predstava "Living Room". U performanceu koautor predstave i glavni performer Clémentine M. Songe vodi suživot s predmetima koji ga okružuju: knjigama koje nestaju u podu da bi zatim pale sa stropa, naslonjaču koji je malo u jednom malo u drugom dijelu sobe i biljkama koje samostalno biraju u kojim dijelovima sobe žele da ih se zalijeva.

Čovjek/performer se ne bori protiv ovog svijeta živih predmeta, on ih ne pokušava pokoriti nego ih stoički prihvaća kao što bi prihvatio svojeglavog i mušičavog sustanara. Iako je atmosfera nadrealna, odnos čovjeka i predmeta nikada ne ulazi u onu dimenziju komičnog kakva nam je poznata iz filmova Jacquesa Tatija ili Petera Sellersa koji u filmu "Zabava" Blakea Edwardsa vodi svoju legendarnu i neuspješnu bitku protiv modernog, "pametnog", interijera.

Koreografija arhitekture

"U našoj predstavi imamo osim performera u ljudskom obliku i predmete koji su ravnopravni glumci", kaže Morana Mažuran, koautorica koncepta predstave i glavna scenografkinja. Za zagrebačku arhitekticu koja već godinama živi i radi u Berlinu je predstava "Living Room" bila poseban izazov jer, iako se i dosad djelomice bavila scenografijom, zadaća koju je morala prostorno riješiti u ovoj predstavi, razbija klasični pristup kazališnoj scenografiji. Zato ona govori o arhitekturi a ne scenografiji.

"Moj prostor od zadanih granica ima samo pod. Jer to je jedini element bez kojeg arhitektura ne može. Zato je u 'Living Roomu' i pod 'najživlji' od svih neživih aktera", kaže Mažuran. Sretna okolnost u suradnji s Clémentine M. Songeom i radu na složenoj predstavi je i stapanje njihovih profesionalni i obiteljskih pozadina. „Clément u obitelji ima arhitekata a on je performer. Ja sam arhitektica a dolazim iz obitelji scenskih umjetnika pa se to dobro poklopilo", primjećuje Mažuran.

Prijelaz na više razina

Jasna L. Vinovrški, zagrebačka koreografkinja s berlinskom adresom, umjetnička suradnica na projektu "Living Room" smatra da ova predstava želi senzibilizirati ljude za to da predmete koji ih okružuju ne uzimaju zdravo za gotovo. "Pogotovo tijekom pandemije ljudi su bili zatvoreni u prostoru i okrenuli se konzumaciji medija. Pritom nije svejedno imam li ja u svojoj dnevnoj sobi ogroman ekran na zidu ili mali laptop", kaže Vinovrški.

Morana Mažuran kaže da je ideja o "Living Room" nastala prije pandemije ali da je sve ono što se događa posljednje gotovo dvije godine jako utjecalo na konačni oblik predstave. Za samog koautora i izvođača Songea pandemija je, između ostalog, ponukala na to da razmisli o životnim promjenama i cezurama. Ova predstava je u svojoj jedinstvenosti za njega izvrsni katalizator tih promjena. "Living Room za mene predstavlja trenutak promjene, to je prijelazno djelo i to na više razina".

"Living Room" je na programu u petak, subotu i nedjelju (26.-28.11) u Sophiensaele u Berlin Mitte.

Nakon predstave scena će kao prostorna instalacija biti postavljena u izložbenom prostoru arhitektonskog ureda Ortner&Ortner u Berlinu

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu