Kako je u Rijeci osnovana fašistička komuna

Prije ulaska Italije u Prvi svjetski rat je Londonskim sporazumom iz 1915. dogovoreno da nakon pobjede ona dobije Trst i Istru te velike dijelove Dalmacije, ali Rijeka/Fiume nije bila dio tog dogovora. Gabriele D'Annunzio, futuristički pjesnik, politički aktivist, ratni heroj i avanturist koji je u to vrijeme i politički i osobno bio u bliskim vezama s Benitom Mussolinijem, taj dogovor nije želio prihvatiti, smatrajući da i Rijeka "prirodno" mora pripasti Italiji. 12. rujna 1919. je on sa svojim sljedbenicima umarširao u grad i s balkona gradske vijećnice proklamirao Slobodnu Državu Fiume. Dočekali su ga oduševljeno brojni Talijani koji su tada u središtu grada činili većinu stanovništva. Hrvati, koji su tada većinski naseljavali okolna mjesta, niti su tu bili pozvani, niti su bili poželjni.

Njemački novinar i publicist Kersten Knipp je povodom stogodišnjice D'Annunzijevog ulaska u Rijeku napisao knjigu s nazivom "Fašistička komuna. Gabriele D'Annunzio, Republika Fiume i ekstremi 20. stoljeća". Tim povodom smo razgovarali s njim.

Deutsche Welle: Kako je nastala ideja da se umaršira u Rijeku i da se ona pripoji Italiji?

Kersten Knipp: Vlada u Rimu uopće nije bila zainteresirana za Fiume. Oni su željeli - i dobili - druge teritorije. No talijanski nacionalisti, jednako kao i fašisti koji su se tada formirali, i taj su grad željeli pripojiti Italiji. Valja imati na umu da je u Prvom svjetskom ratu svakog dana prosječno umiralo 6.000 ljudi. Dan za danom, četiri godine. U svakoj je obitelji bilo žrtava i ljudi su toj strahoti željeli dati neki smisao – barem da povećamo svoj teritorij.

Fiume se razvila u neku vrstu simbola. D'Annunzio je tada skovao krilaticu "Vitoria mutilata", okljaštrena pobjeda, tvrdeći da je pobjeda u Prvom svjetskom ratu, za koju je dano toliko žrtava, bez pripojenja grada Fiume, besmislena, i da su stotine tisuća Talijana onda u osnovi umrle uzalud. To je bila naravno bizarna tvrdnja, ali je među talijanskim nacionalistima naišla na veliki odjek.

Osim toga je nakon kraja rata postojao veliki broj bivših vojnika koji su bili navikli na borbu, na smrt, na nasilje. Njima je bilo teško vratiti se u civilizaciju, u mirnodopski građanski život. Za njih je projekt Fiume u osnovi bio pokušaj života u nekom okviru koji nije bio građanski, gdje nastaje nešto novo, nešto utopijsko. Politički je to naravno bilo potpuno besmisleno, osim njih to nitko nije želio, ni velike sile poput Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske, a ni vlada u Rimu.

Kada je 12. rujna 1919. Gabriele D'Annunzio iskoristio neku vrstu bezvlašća nakon sloma Habzburške monarhije i s 2.500 svojih pristalica umarširao u Rijeku, tamo ga je dočekala ushićena masa građana. Oni su bili oduševljeni idejom da grad bude pripojen Italiji, a ne novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Je li D'Annunzio u tom smislu bio narodni tribun?

To svakako važi za velik dio Talijana. No samo je središte grada tada bilo pretežno naseljeno Talijanima, sve okolo su većinom bili Hrvati. Talijani su se pozivali na načelo koje je formulirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson o pravu naroda na samoodređenje, ali to se naravno odnosilo samo na veće teritorije, koji su bili kompaktni. A ovdje se radilo samo o pojedinim točkama, sve okolo su bili Hrvati. Bilo je to hiper-nervozno vrijeme nakon završetka Prvog svjetskog rata, vrijeme vrlo uzavrelog raspoloženja.

Čovjek koji je tu akciju Fiume potakao i na kraju realizirao, talijanski pjesnik Gabriele D'Annunzio, je bio vrlo osobena ličnost.

Da, on je bio jedna od prvih literarnih super-zvijezda ne samu u Italiji, već i u Europi. I od samih svojih početaka je radio na vlastitoj slavi. Svom francuskom prevoditelju je jednom rekao da je rođen na brodu koji je plovio Jadranskim morem, što nije bilo točno, on je rođen na kopnu, u zaleđu. Ali brod na moru, to zvuči nekako romantično.

Bio je vrlo načitan, poznavao je francusku i englesku književnost, ali i Nietzschea. U mlađim je danima bio novinarska zvijezda. Kasnije se priključio futuristima, a tu je tema nasilja bila vrlo popularna. Futuristi su smatrali da je Italija zarobljena u svojoj prošlosti, u antičkom naslijeđu Rima i kasnije renesanse. Italiju su vidjeli kao veliki muzej koji nema veze sa sadašnjošću. Prošlosti se trebalo riješiti, a ključ je bilo nasilje – i to je pomalo preraslo u kult rata. Futuristi su bili za rat, sam D'Annunzio je tu aktivno sudjelovao kao pilot i iz rata je izašao kao slavljeni ratni heroj. U ratu je izgubio jedno oko i ta žrtva je bila ultimativni pokazatelj autentičnog heroja. Kao literarna zvijezda i ratni heroj, on je bio idealna osoba za realizaciju projekta Fiume.

Je li taj projekt vraćanja grada Fiume u Italiju bio više politički ili umjetnički projekt?

D'Annunzio je to vidio kao politički projekt. Ja međutim smatram da to s politikom nije imalo nikakve veze. Od politike se očekuje da bude realistična, a to ovaj projekt od početka nije bio. Za D'Annunzija je to bio nastavak poezije političkim – zapravo pseudopolitičkim – sredstvima.

Kao politički projekt je Republika Fiume od početka bila osuđena na propast. D'Annunzio je znao da od toga neće biti ništa, a to je uskoro uvidio i Mussolini, koji se brzo iz svega povukao, i nije održao obećanje da će doći u Fiume sa svojim pristalicama.

No ljudi su sada bili tu i htjeli su ostati. Tako je D'Annunzio započeo s vojnim paradama, držao je govore s balkona vijećnice, uz puno pompe i muzike, uz mnoge šarene uniforme. Razvijan je kult muškosti, kult militantnosti. Oni su izmislili i svoje vlastite vojne činove, čak su imali i vlastite kovanice.

To je tako trajalo mjesecimo, sve samo da bi se ljude nekako zabavilo, da se održi njihovo entuzijastičko raspoloženje. Na kraju krajeva, oni su morali nešto raditi.

Ukupno 15 mjeseci je tamo prakticirana neka vrsta pseudopolitičkog aktivizma. Bilo je mnogo žena, seksa, erotike, u igri su bile i droge, jednako kao i homoseksualnost - bilo je prakticirano sve što je životu davalo neki intenzitet.

U estetskom je smislu to bilo uvježbavanje fašizma, no politički su tu bili zastupljeni također i anarhisti i socijalisti. To pokazuje da se u Fiumeu nije radilo o realizaciji nekog političkog cilja uz pomoć aktiviranja masa, kao što je to kasnije učinio Mussolini, već o jednom stanju u kojem je sve bilo moguće i sve je bilo dozvoljeno. 'Fiume u Italiju' je bio utopijski cilj, na djelu je bila opća proizvoljnost, i to se ljudima svidjelo.

Tu se ništa nije uobličilo u neku jasnu formu i to je bio razlog zašto su ljudi ostajali uz D'Annunzija. On nije bio diktator poput kasnije Mussolinija, Hitlera ili Staljina. On i njegov projekt Fiume su takoreći bili preteče šezdesetosmaške generacije.

Naslov knjige je Fašistička komuna. No D'Annunzio nije bio fašist u smislu kako mi to danas razumijemo.

D'Annunzio i Mussolini su se znali od prije i u početku su imali isti stav o projektu Fiume. Osim toga su njihovi sljedbenici dolazili iz istog militantnog miljea, uz veličanje kulta brutalnosti. A tu je naravno bilo i pitanje estetike. D'Annunzio se kao istančani pjesnik doduše kasnije distancirao od Mussolinijevog fašizma, ali njih su dvojca ostali prijatelji.

No estetika, koju je kasnije primijenio i perfekcionirao Mussolini, razvijena je u vrijeme Republike Fiume. Svi ti vojni momohodi, govori s balkona i manipulacija masama, vojnički marševi s uzdignutim rukama, to je inspiriralo Mussolinija. On je sve točno promatrao. Kasnije je to kod fašista bilo usavršeno, puno discipliniranije, istrenirano. Kod D'Annunzija je sve još bilo vrlo opušteno. Ali tu se vidjelo kako je moguće upravljati masama.

A u kojem je smislu Republika Fiume bila uvježbavanje kasnijih ekstrema 20. stoljeća?

Svi totalitarizmi 20. stoljeća – fašizam, nacizam i komunizam - su koristili tu masovnu politiku starog stila. Ogromne, organizirane mase na trgovima, odlično koreografirane. U Fiumeu je to u estetskom smislu prvi put viđeno. Uz to dolazi masovna psihologija, stvaranje osjećaja zajednice. Konstruira se "Mi".

Kasnije, u daleko blažem obliku, to se ponavlja i u demokraciji, recimo u Njemačkoj. Tu su desetljećima dvije stranke – kršćanskodemokratska i socijaldemokratska – oblikovale politiku. One su svoje pristalice regrutirale iz specifičnih miljea – kršćanskog i radničkog. To su različiti životni svjetovi. A u Fiumeu se moglo vidjeti kako se takvi svjetovi konstruiraju – mada tamo na temelju neke drugačije agende. Moglo se vidjeti kako nastaje osjećaj zajedništva, to toplo "Mi-tijelo".

To se vidi i danas u Europi, pa i u Njemačkoj, gdje se, naravno opet na izmijenjen način, razvija izvjesna politička histerija, beskompromisno uvjerenje da sam ja u pravu, da činim pravu stvar. Recimo kada je riječ o dolasku migranata. Jedni su pristalice, drugi su protivnici. Formirale su se dvije različite grupe i među njima vlada izuzetna emocionalnost. "Mi" protiv "njih".

Razuman i smiren politički dijalog je tu vrlo teško ostvariti, njega se odbacuje jer uvijek kao da se radi o apsolutnim pitanjima – što je ispravno, a što je pogrešno. Sredina, kompromis, toga danas više nema.

A ta beskompromisnost je bila tipična za D'Annunzija i njegove sljedbenike. Na primjeru Fiumea se može vidjeti kako nastaju političke zajednice. I u tom je smislu Republika Fiume bila neka vrsta prefiguracije za kasnija zbivanja u 20. i 21. stoljeću.

 

Kraj fašističke komune:

D'Annunzijeva Slobodna Država Fiume je postojala petnaest mjeseci. No pritisak međunarodne zajednice, koja je bila protiv tog projekta, je rastao. 12. studenog 1920. je Rapalskim ugovorom Rijeka dobila status nezavisne Slobodne Države Rijeka, čiju su samostalnost jamčile britanske i francuske trupe koje su ušle u grad. D'Annunzio je taj ugovor odbacio, nakon čega su ga u prosincu 1920. regularne trupe talijanske vojske izbacile iz grada. Zajedno s dijelom pristalica on se povukao u vilu na Lago Maggiore. Njega je tamo, kao zaslužnog nacionalnog pjesnika, financirala talijanska država, dok je on, sve do svoje smrti dvadesetak godina kasnije, neumorno radio na pretvaranju sebe samog u nacionalni spomenik.

Kersten Knipp je novinar i publicist, piše za različite njemačke medije, između ostalih i za Deutsche Welle. Prije knjige "Fašistička komuna. Gabriele D'Annunzio, Republika Fiume i ekstremi 20. stoljeća" objavljena mu je knjiga "Vrijeme omamljenosti. 1918. – Europska sudbonosna godina".

Razgovor vodio: Zoran Arbutina