Kako obraniti utrobu zemlje od energetske industrije?

Martin Knäpper, trgovac iz Hamma u Vestfaliji, zapravo nema veze s plinom i nije o njemu ništa znao. No, to se promijenilo prije nekoliko mjeseci kada je iz novina saznao da će uskoro u njegovom mjestu Hammu početi bušenja - i to da bi se vadio plin iz nekonvencionalnih ležišta. Istražujući po internetu saznao je da se to već godinama radi u SAD-u i Japanu - s velikom štetom za okolinu. "Tisuće litara kemikalija se pumpaju u zemlju, razbija se kamen, metan pritom djelomično dospijeva u podzemne vode, u kraju u kojem se to radi su ponegdje onečišćene sve podzemne vode. Cijela stvar je vrlo riskantna", mišljena je ovaj otac dvoje djece stoga se angažirao u "Građanskoj inicijativi protiv vađenja plina u Hammu".

Ništa bez kemije

Zemni plin se uvijek nalazi u kamenom sloju, no u konvencionalnim ležištima pore kamena su tako povezane da plin može sam naći put do bušotine. U nekonvencionalnim ležištima je drukčije. U njima se pore ispunjene plinom ne dodiruju, zato im treba "pomoći" da izađu. Metoda kojom se to radi zove se hydraulic fracturing, hidraulično lomljenje, skraćeno fracking, objašnjava glasnogovornica energetskog koncerna Exxon Mobil u Hannoveru Ritva Westendorf-Lahouse: "Kod frackinga pokušavate razlomiti kamen ili napraviti male pukotine debljine oko jednog centimetra. To se radi uz pomoć vodenog pritiska. Dakle, morate dovesti vodu dolje do ležišta. Kada biste napravili pritisak i onda ga opet smanjili, onda bi se kamene pore odmah zatvorile. Znači mora se napraviti nešto da bi te pukotine ostale otvorene. A za to se s vodom u ležište mora spustiti i pijesak".

Pijesak ulazi u pore i ne da im da se zatvore kako bi zemni plin mogao slobodno njima prolaziti. No problem je u tome što se pijesak i voda baš dobro ne miješaju, odnosno ne povezuju. Za to je potrebna kemija. 

Koliko je u svemu otrova?

A liste s kemikalijama koje se koriste su, ukazuje Knäpper, beskonačno duge: "Za čovjeka koji nije kemičar teško je uopće razumjeti što se to sve koristi".

Da bi se smjesa vode i pijeska spustila na jednu do pet tisuća metara dubine, moraju se u nju dodati tvari koje je zgušnjavaju kako se pijesak ne bi slegao. Kada ona pak stigne do ležišta, mora se opet razrijediti jer pijesak mora ostati u porama, a voda se mora ispumpati van kako bi na površinu mogao izaći plin. Opet se dakle ubacuju kemikalije, samo druge vrste. Pored toga, tekućini se dodaju i tvari koje bi trebale osigurati da tekućina lako klizi cijevima te spriječiti da se kamen u utrobi zemlje raširi. Biocidi bi pak trebali držati tekućinu čistom od gljivica i bakterija. Glasnogovornica Exxona iz Hannovera međutim umiruje: "Udio kemijskih dodataka u cijeloj tekućini je vrlo mali, u nekim slučajevima manji od 0,2 posto. U drugim slučajevima je dva do pet posto, to ovisi o ležištu. Cjelokupna tekućina, međutim, nije ni štetna za okoliš niti je, prema važećem zakonu o kemikalijama, treba posebno deklarirati. Ona nije ni opasna".

Privremeno crveno svjetlo iz Berlina

To, međutim, ne znači da pojedini dodaci u svojoj čistoj formi nisu opasni: biocidi, na primjer, slove kao štetni za okoliš, neke druge tvari su otrovne. Samo činjenica da su jako razvodnjeni čini - u najboljem slučaju - cjelokupnu tekućinu bezopasnom. Ali, Martin Knäpper razmišlja drukčije. Njegova računica izgleda ovako: "Recimo da prilikom 'frackinga' koristite na primjer četiri milijuna litara vode i smiješate je s 80.000 litara kemikalija. 80.000 litara je za mene prilično velika količina - u svakom slučaju previše da bi se upumpalo u zemlju."

Mnogi vide stvar jednako kao ovaj angažirani građanin iz Hamma. Jedna druga građanska inicijativa je nedavno vladinoj povjerenici za zaštitu okoliša predala peticiju s 13.000 potpisa. Potpisnici traže da njemačka vlada zabrani fracking. Za dva nova nekonvencionalna ležišta - u stijenama od škriljavca i u slojevima ugljena - već je na snazi moratorij. Exxon smije ponovno vršiti fracking tek kada jedna komisija znanstvenika da za to zeleno svjetlo.

Voda koja gori

Prošle godine je puno prašine podignuo jedan dokumentarac o posljedicama frackinga u Americi. U filmu su prikazane slavine iz kojih izlazi voda onečišćena metanom tako da se može zapaliti upaljačem.

Martina Knäppera iz njemačkog Hamma sve to uznemiruje i zabrinjava. On neumorno istražuje, drži predavanja, prikuplja potpise i smatra da je upravo u saveznim zemljama koje su tako gusto naseljene poput Sjevernog Porajnja i Vestfalije i Donje Saske vrlo neodgovorno ovako nešto planirati i provoditi.

Autorica: Brigitte Osterath (dd)

Odg. ur.: A. Jung-Grimm