Kako protiv maloljetničke prostitucije?

Čim se počne spuštati večer živnu uske uličice uz amsterdamske kanale. Neonske reklame pozivaju prolaznike da svrate na seks-show uživo i upoznaju najnovije erotske trendove. A razgolićene žene u amsterdamskoj četvrti De Wallen prodaju vlastito tijelo.

U Nizozemskoj je prostitucija priznato zanimanje. Žene koje tu rade zarađuju i do 10.000 eura na mjesec. Ali, za mnoge to nije njihov slobodni izbor. I ono što se događa iza blještavih izloga, u privatnim apartmanima ili automobilima, više je izrabljivanje nego užitak.

S 11 godina prisiljena na seks

Samantha je četiri godine radila u prostituciji. Danas ima 15 godina. S jedanaest godina je prisiljena na seks. Prisilio ju je jedan svodnik koji se bavi prvenstveno dovođenjem maloljetnica u prostituciju. Ti svodnici, nazvani loverboys, obično su stari dvadesetak godina i oni mladim djevojkama obećavaju ljubav i neovisnost i malo po malo ih – često uz pomoć droge – sve dublje uvlače u močvaru prostitucije. „Imaš osjećaj da više nemaš izbora. Dao mi je droge kao o tomu više ne bih razmišljala. Stalno mi je ponavljao da ja to rado činim. Ostala sam zbog loverboya. Strah me je bilo da ću ostati sama.“

Pripovijeda Samantha danas. Ona je napustila prostituciju i sad živi u jednom malom mjestu u blizini Amsterdama u kući zaklade „Stop Loverboys Nu“, u prijevodu Zaustavite loverboye odmah.

Kako iz kandži svodnika?

Zakladu je osnovala Anita de Wit. Već tri godine se brine o djevojkama kao Samantha. I njezina vlastita kćer, kojoj je u međuvremenu 20 godina, žrtva je jednog loverboya – i još uvijek se bavi prostitucijom. Anita de Wit zna kako je teško mladim djevojkama osloboditi se iz kandži svodnika: „To je povezano s osjećajima, s ljubavlju. Djevojke čeznu za priznanjem, za pažnjom. Ti muškarci su dobri psiholozi i znaju kako djevojke navesti na ono što oni žele. Ja to često uspoređujem sa ženama koje muževi tuku. Kad im muškarci kažu da ih ipak vole i da nisu htjeli nanositi im boli, one ih ne prijavljuju. Kod djevojaka se radi o sličnom mehanizmu.“

Osim toga svodnici djevojkama prijete, primjerice da će im oteti braću ili sestre, da će fotografije na kojima su one gole podijeliti u njihovoj školi.

Koliko je maloljetnica tako završilo u prostituciji teško je procijeniti. Samo Aniti de Wit javi se više od 20 djevojaka svake godine.

Mora se mijenjati zakone

U međuvremenu je i grad Amsterdam prepoznao problem ilegalne prostitucije i namjerava podići starosnu dob za dopuštenje prostitucije na 21 ili 23 godine. Jer, čim su djevojke punoljetne ni roditelji ni vlasti nemaju pravne osnove za odvajanje djevojaka od svodnika. Gradski vijećnik Lodwijk Asscher to želi promijeniti: „Većina žrtava trgovine ljudima mlađa je od 23 godine. Zato želimo uvesti tu starosnu dob. U Nizozemskoj moraš imati 21 godinu da bi mogao voziti autobus. A za prostituciju nema takve granice, iako su mlade žene osobito ranjive i teže se mogu braniti.“

Asscher time želi ujedno popraviti ugled svoga grada. U četvrti u kojoj se nudi prostitucija jako je velik i kriminalitet. Zato bi on uveo i ograničenje za noćne izlaske u toj četvrti. Osim toga strože bi trebali biti nadzirani iznajmljivači izloga.

Muškarce ne smeta maloljetnost

Za Samanthu te mjere dolaze prekasno. Ona je mladost izgubila u prostituciji, a do zakonskih odredbi ionako ne drži puno: „Muškarci su znali da ja to ne činim dragovoljno, da sam maloljetna. Ali, to ih nije zanimalo. Što su djevojke mlađe, to bolje.“

Ona se u svakom slučaju više ne želi vratiti prostituciji. Zaklada protiv loverboya pronašla joj je mjesto na jugu Francuske gdje će provesti nekoliko mjeseci uz psihološku podršku. Tamo bi trebala skupiti snage kako se ne bi vratila loverboyu kad se vrati u Amsterdam.

Autor: Ruth Reichstein / Anto Janković

Odg. urednica: Snježana Kobešćak