Kako useljenicima reći da su dobrodošli?

„Kada nekome čija obitelj već tri generacije živi u Njemačkoj, kažete: pa molim Vas, integrirajte se – to je čista uvreda“, smatra berlinski teoretičar migracije Klaus Bade. Najkasnije od kada su 50-ih došli i ostali gastarbajteri iz Italije, Španjolske, Turske i Jugoslavije, Njemačka je zemlja useljenika. Svaki peti Nijemac ima tzv. useljeničku pozadinu. Usprkos tome: pojmu integracija pripisuje se nešto negativno. Integracija ima prizvuk problema, nerješivih proturječnosti, elemente jednog „da, ali…“

Ta negativna konotacija možda ima veze s tim da je politika integracije prije svega u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova. Gdje se zapravo vodi briga o redu i sigurnosti, suzbijanju ljevičarskih, desničarskih i islamističkih ekstremizama. Vrlo malo se radi o tome da se građani s migrantskom pozadinom kvalificirano obrazuju, da im se omoguće dobri poslovi i da se uključe u socijalni i kulturni život.

To se, kako zahtjeva Klaus Bade, mora promijeniti. „Integracijska politika danas više nije socijalna terapija za građane s useljeničkom pozadinom, već participativno orijentirana društvena politika za sve“, kaže on. U otvorenom pismu, zajedno s drugim znanstvenicima Vijeća za migraciju, on poziva saveznu vladu da okrene novi list u integracijskoj politici.

Prava zbrka u integracijskoj politici

Ovdje najviši prioritet ima reforma nadležnih organa. Oni pre svega zahtijevaju posebno, nadresorno Ministarstvo za integraciju, nadležno za sva migrantska pitanja, o stanovništvu, gospodarstvu, društvu i kulturi. Jer, u Njemačkoj u oblasti integracije vlada prava „zbrka kompetencija“. Za tečajeve integracije nadležan je Savezni ured za migraciju i izbjeglice, za radnu migraciju Ministarstvo rada, a za dobivanje viza ministar vanjskih poslova. Tu još postoji i opunomoćenik za pitanja integracije, čija je funkcija pretežno simboličkog karaktera.

Ideja o zasebnom Ministarstvu za integraciju nije nova. Opunomoćenica za pitanja integracije Maria Böhmer za to se već dugo zalaže. Ali tijekom koalicijskih pregovora 2009. između demokršćana i liberala, ideja nije prošla. Kako pretpostavljaju migrantska udruženja, tome su se prije svega protivili liberali. Na parlamentarnim izborima u rujnu ove godine, ta stranka nije ušla u Bundestag, i zato više neće biti dio nove vlade. Mehmet Tanriverdi, šef Savezne radne grupe useljeničkih udruga, vidi dobre izglede za formiranje posebnog Ministarstva za pitanja integracije, jer socijaldemokrati i stranka Zelenih tu ideju podržavaju.

Participacija umjesto integracije

Njemačka savezna pokrajina Baden-Württemberg već ima zasebno Ministarstvo za integraciju. U Donjoj Saskoj, Sjevernoj Rajni -Vestafaliji, Hessenu i Porajnju-Falačkoj postoje ministarstva koja se staraju i o integraciji. To bi bilo zamislivo i na saveznoj razini.

Imenovanje saveznog ministra za pitanja integracije mogao bi biti važan signal – on ne bi morao neizostavno imati migrantsku pozadinu, kaže Kenan Kolat, predsjednik Turske zajednice u Njemačkoj. „Posebno je važno da se o toj temi na pravi način komunicira u javnosti, a posebno među većinskim stanovništvom.“ Kolat bi, umjesto riječi integracija, koristio riječ participacija, jer označava društveno učešće u svim društvenim oblastima.

Da bi se integracija shvatila kao šansa, a ne kao problem, potrebno je mnogo više od reformi na političkoj razini. „Ne treba stvarati iluzije. S novim institucijama se ne stvara odmah i nova politika“, kaže Klaus Bade. „Kada govorimo o drugačijoj klimi, o kulturi dobrodošlice, radi se o tome da svi građani mogu na sličan način sudjelovati u kreiranju države“. Bade sažeto govori o „većem kontaktu s realnošću“. Dakle, „nisu nam potrebni multikulturna romantika i uljepšavanje, nego reforme u glavama političara“.

Jedno je u svakom slučaju jasno: ako želi imati pod kontrolom demografsku promjenu, Njemačkoj su potrebni doseljenici i strana radna snaga. Već sada se marljivo traga za njegovateljima i inženjerima iz država koje su u krizi. Za razliku od njihovih djedova, ti migranti dolaze s diplomama. A da li će rado ostati? To će ovisiti od promjene imidža u integracijskoj politici.