„Kameni govornici“: Quo vadis, Bosna i Hercegovina?
13. veljače 2019Derutna industrijska postrojenja, prekrasna priroda i mitovi u kojima se živi, za koje se živi i od kojih se živi – to je slika Bosne i Hercegovine na filmskom festivalu u Berlinu. Slika koju im prezentira Igor Drljača u svom jednoipolsatnom dokumentarcu "Kameni govornici" uvrštenom u sekciju Forum. Tu sliku posebno zanimljivijom čini redateljeva perspektiva: Drljača, rođen 1983. u Sarajevu, kao desetogodišnjak je s roditeljima pred ratom izbjegao u Kanadu gdje je završio studij filmske režije i produkcije, započeo filmsku karijeru i predavao na sveučilištu York u Torontu.
I turizam protkan ideologijom
"Kameni govornici" su tako na neki način turističko putovanje kroz vlastitu zemlju, putovanje u kojemu se gledatelji vode na četiri mjesta: Međugorje, Visoko, Višegrad i Tuzlu. „Zanimao me način na koji ta mjesta žele od sebe učiniti turističku atrakciju, narativ koji se koristi u njima i način na koji ljudi gledaju na povijest tog lokaliteta i države“, ispričao nam je Drljača u Berlinu. Zajednički nazivnik ova četiri lokaliteta je, kaže za DW, to što se zasnivaju na mitovima protkanima političkim dimenzijama i nacionalnim narativima. Promoviranjem turizma se, smatra, na suptilan način u njima promovira istina na kojoj inzistira samo jedna strana - bilo da se radi o političkim ili nacionalnim ideologijama - a time se onda učvršćuje i produbljuje jaz između pobornika različitih naroda, političkih i ideoloških tabora. „Ako radiš Andrićgrad, što u njemu ima tražiti Njegoš ili crkva s Kosova?"
Veliki problem Bosne i Hercegovine je, tvrdi, taj što ne postoji jedan zajednički narativ u zemlji, zajednički okvir života, zajednička ideja o budućnosti, kaže Drljača, već se svi hrane različitim idejama i mitovima koje oni drugi smatraju provokacijom, umjesto da se zajedno, kao društvo, suoče s najvećim neprijateljem Bosne i Hercegovine - egzodusom stanovništva. „Prema procjenama UN-a, za 25-30 godina će bukvalno polovica njezinog stanovništva odseliti", ukazuje bosansko-kanadski redatelj. Jedna Tuzlanka tako u filmu priča kako su se prije u rana jutra u stanovima palila svjetla, dok su danas prozori mračni jer više nema djece koja bi išla u školu i ljudi više ne odlaze na posao jer posla nema. „Bojim se“, kaže, „da će BiH postati 'cottage country', da će ljudi u nju samo dolaziti na odmor, u vikendice."
Prije rata i poslije rata
Pritom ga, kaže, fascinira koliko u Bosni i Hercegovini ima pametnih i kvalitetnih ljudi na svim područjima, koliko ta zemlja ima resursa i ljepota, ali ga istovremeno iznenađuje koliko su njezini stanovnici nesposobni uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke i preuzeti odgovornost. „ Ako susjed baci smeće u šumu, i ti ćeš ga baciti, ne postoje moralni standardi. Uvijek se očekuje da će sve 'netko drugi': netko drugi bi trebao riješiti probleme, netko drugi bi trebao 'skontati' kako ćemo bolje živjeti, neka druga generacija...“
Kada protagonisti Drljačinog dokumentarca govore o svom životu, o svojoj stvarnosti, o svom kraju, gotovo uvijek dijele svoja svjedočanstva na „prije rata" i „poslije rata". To su ljudi iz različitih slojeva, različitog obrazovanja i različite starosti. Oni nemaju potpisa jer redatelj nije htio da ih, znajući čime se bave ili kako se zovu, odmah strpamo u neku ladicu. Rat im nije donio samo raspad države i stradanja, već i prelazak iz jednog političkog i ekonomskog sustava u drugi, iz komunizma u kapitalizam. A s kapitalizmom u BiH nije došlo puno dobrih stvari, smatra 36-godišnji filmaš. Ono što njemu upada u oči je sveprisutna korupcija, nedostatak poduzetničkog duha, nepostojeća infrastruktura za gospodarski pa i kulturni napredak.
Drljača bosanskohercegovačku poslijeratnu stvarnost danas vidi kao oživotvorenu „Top listu nadrealista". On vjeruje da je jedini put koji BiH može donijeti napredak: poštivanje EU-vrijednosti i zakona, ali je svjestan da i Europska unija doprinosi neredu koji vlada u BiH: „Ironija je da je Europska unija stvorila državu u kojoj se ne poštuju zakoni koje promovira i na čijem poštivanju inzistira u svojim članicama."
Važno je znati gdje su ti korijeni
Više od dvije trećine svog života je Igor Drljača proveo s druge strane Atlantika, u Kanadi, daleko od Bosne i Hercegovine i pomalo iznenađuje koliko je s njom povezan. Veliki dio njegovog filmskog stvaralaštva je inspiriran domovinom njegovih roditelja i ljudima iz nje. Njegov film „The Waiting Room" bavi se migrantskim životom bosanskohercegovačkog glumca Jasmina Gelje u Kanadi, migrantskim traumama bavi se i igrani film „Krivina", a radnja novog dugometražnog igranog filma koji je u pripremi, „Tabija", smještena je u Sarajevu. Uvijek je važno znati odakle si, gdje su ti korijeni, objašnjava svoju vezanost za BiH. Htio je, osim toga, priča za DW, razumjeti zašto su njegovi roditelji otišli iz BiH i zašto se nisu vratili.
Pitamo ga na kraju razgovora bi li mogao živjeti u Bosni i Hercegovini. „Bez posla, teško“, odgovara, ali smijući se dodaje: „Ja bih mogao živjeti skoro svugdje, ali mislim da bi mi u BiH bilo teško jer mi se čini da je nestalo nade, nade da je moguće nešto napraviti, postići, nešto promijeniti.“