Kasna kazna za pripadnike vojne hunte
4. srpnja 2011
Odvjetnik Pablo Miguel Jacoby od veljače prošle godine predstavlja Njemačku koja u procesu protiv bivših časnika i čuvara koncentracijskog logora "El Vesubio" nastupa kao jedan od tužitelja. El Vesubio je bio centar za mučenje nekadašnje argentinske vojne diktature. Ovaj sudski proces, koji je tek jedan od mnogih kojima se pokušalo razriješiti zločine iz prošlosti između 1976. i 1983. godine, bliži se sad svom kraju. Odvjetnik Jacoby polazi od toga da bi trojica sudaca svoju presudu mogla izreći već početkom srpnja. Iako točan datum još nije određen.
Uistinu spora pravda
Tada bi otmica, mučenje i smrt njemačke studentice Elisabeth Käsemann iz 1977. godine konačno imala bar osjetnih posljedica po neke od njenih otmičara i ubojica. Tužitelj je u travnju za 85-godišnjeg generala Hectora Humberta Gamena i 76-godišnjeg narednika Pedra Alberta Durana Saenza, koji su obojica tada bili u mirovini i na slobodi, zatražio doživotnu kaznu zatvora. Petorica čuvara nekadašnjeg koncentracijskog logora trebalo bi prema optužnici zbog slučaja Käsemann u zatvor na između 11 i 21 goidne.
No upravo Duran Saenz, koji je bio opisan kao naokrutniji mučitelj i silovatelj u bivšem logoru El Vesubio izbjegao je kaznu koju bi donijela moguća osuda. Umro je početkom lipnja od plućnog oboljenja. Tijekom procesa umrla je i jedna od glavnih svjedokinja optužbe.
Zbog amnestije koja je bila proglašena 1989, a koju je tek 2003. ukinuo predsjednik Nestor Kirchner, u Argentini je puno godina bio ometan kazneni progon bivših pripadnika vojske, pod čijom je vladavinom od 1976. do 1983. ubijeno ili netragom nestalo oko 30.000 ljudi. I državno tužiteljstvo iz Nürnberga je 2001. uzalud bilo zatražilo izručenje Durana Saeza.
Opasna pomoć progonjenima
Od oko 100 njemačkih žrtava argentinske vojne hunte slučaj Elisabeth Käsemann je najpoznatiji i najdokumentiraniji. Ona je bila studentica sociologije na Slobodnom svučilištu u Berlinu, a 1968. je otputovala na praksu u Boliviju. Kasnije je sudjelovala u jednom socijalnom projektu u argentinskom glavnom gradu i angažirala se u ljevičarskim organizacijama. Nakon državnog udara priključila se jednoj tajnoj mreži koja je pomagala osobama koje je progonila vojna hunta, da pobjegnu u inozemstvo. Početko ožujka 1977. je oteta, zajedno sa svojom prijateljicom egleskom studenticom teologije Dianom Austin. Austin je nešto kasnije ponovno puštena na slobodu. Ona danas živi u SAD-u i u ovom procesu je svoj iskaz iz New Yorka dala video linkom. Ona je u zatvoru čula krikove svoje mučene prijateljice i o tome, nakon što je puštena na slobodu, obavijestila njene roditelje u Njemačkoj.
Za brata ubijene Elisabeth je činjenica što je Engleskinja bila puštena na slobodu dokaz da se britanska vlada brinula o svojim državaljanima. On je, kaže, posebno ogorčen činjenicom da njemački dužnosnici nisu ništa učinili da se slučaj riješi. Posebno je "skandalozan" teleks od 31. ožujka 1977. u kojem njemačko veleposlanstvo u Buenos Airesu obavještava zabrinutu obitelj da u zadnjih osam godina neka "dama Käsemann" nije poznata u Argenitni, te da se nije ni prijavljivala, iako je Elisabeth godinu dana prije toga u njemačkom predstavništvu bila zatražila novu putovnicu.
Pucnji u leđa
O njenoj daljnjoj tragičnoj sudbini te godine govorio je Jacoby pred sudom: "Ona je poput ostalih uhićenika bila pretučena i mučena, a u noći s 23. na 24. svibnja 1977, nakon što se morala presvući iz zatvorske u civilnu odjeću, s lisicama na rukama i s kapuljačom prebačenom preko glave, zajedno s 15 ostalih uhićenika odvedena u predgrađe Buenos Airesa Monte Grande.Tamo je ubijena pucnjima iz blizine u vrat i leđa.
Argentinska je vojska nekoliko dana kasnije službeno izvijestila o "oružanom sukobu s ljevičarskim teroristima". Elisabethin otac, poznati profesor teologije iz Tübingena kasnije je uspio da se mrtvo tijelo njegove kćeri dopremi u Njemačku, ali tek nakon što je isplaćeno više od 20.000 dolara. Potvrđene su četiri rane od metka u leđima i jedna u vratu.
Erns Kässemann je kasnije svoja iskustva u potrazi za kćeri opisao ogorčenim riječima: Diplomacija se više brine o komercijalnim interesima nego o ljudskim pravima. Jedan prodani Mercedes vrijedi "bez sumje više nego jedan život".
Na jedno parlamentarno pitanje stranke Ljevice 2010. o slučajevima nestalih Nijemca u Argentini, Ministarstvo vansjkih poslova je između ostalog odgovorilo: "Procjena djelovanja Savezne vlade od prije 30 godina nije zadatak današnje Savezne vlade." To se prepušta povjesničarima i politolozima.
Autor: Bernd Gräßler/ S. Kobešćak
Odg. ur.: Z. Arbutina