Tko je bio Hans Globke?

"Toliko dugo dok nemaš čistu vodu, ne prosipaj prljavu". To je tipična uzrečica prvog kancelara SR Njemačke Konrada Adenauera (1949–63.), koji je bio majstor u slikovitom izražavanju. Ovom narodnom mudrošću, koja zvuči bezazleno, on je opisivao svoj talent za pragmatičnost. Posebno kada je u pitanju njegov odnos prema nacistima u njemačkom državnom aparatu. Hans Josef Maria Globke je bio najprominentniji politički lik nacističkom prošlošću u Adenauerovom državnom aparatu. Kao državni tajnik organizirao je poslove u uredu vlade. Globke je prije kraju vladavine "Starog", kako su nazivali Adenauera, bio nešto poput neslužbenog vicekancelara mlade njemačke Republike. Za mnoge je to i danas skandal, koji se sada treba preraditi. O tome "Kako?", još se raspravlja.

Bila je to stranka Ljevica, koja je u Bundestagu na najslužbeniji mogući način zatražila da se povijest nastajanja Ureda saveznog kancelara stavi pod povećalo. Središte moći Zapadne Njemačke u nastanku trebalo bi biti preispitano kada je u pitanju povezanost s bivšim nacionalsocijalističkim strukturama. Ministarstvo vanjskih poslova pod vodstvom bivšeg ministra Joschke Fischera iz stranke Zelenih (1998 – 2005.) je bilo prvo koje je preispitalo svoju prošlost. U međuvremenu su gotovo sve savezne institucije podvrgnute ispitivanju. Jedino je povijest Ureda kancelara, dosad nerasvijetljena.

Godinama se Ured kancelara protivio sazivanju Povjerenstva za povijesno suočavanje. "Isto kao i CDU i CSU", pretpostavlja potpredsjednik zastupničkog kluba stranke Ljevica u Bundestagu Jan Korte. "Zato se nije govorilo o ulozi Globkea i drugih nacista u vodećim institucijama SR Njemačke", naslućuje Korte. Stoji li ova tvrdnja, ostaje nejasno. Činjenica je da je otpor da se govori o tome, nestao. Čuveni povjesničari, koji spadaju u građanski blok, su početkom lipnja pred parlamentarnim Odborom za medije i kulturu otvoreno zatražili da se ispita nacistička prošlost kancelarskog ureda. I to hitno.

Povjesničar iz Jene Norbert Frei u još nenapisanoj povijesti Ureda kancelara vidi jednu osjetljivu prazninu. I povjesničar Klaus-Dietmar Henke smatra da bi se moralo provesti ispitivanje i da bi ono trebalo sezati do 80-tih godina. Tada su naime posljednji državni službenici, koji su gradili karijere u nacionalsocijalizmu, otišli u mirovinu.

Za povjesničarku Ulrike Jureit postavlja se potpuno drugo pitanje. Koliko daleko su sezale političke odluke, koje je donosilo osoblje opterećeno nacističkom prošlošću, kao što je ponovno naoružavanje "mlade Republike" SR Njemačke, ulazak u NATO, povezivanje sa Zapadom ili zabrana Komunističke partije Njemačke? Ured njemačkog kancelara je oduvijek imao središnji značaj za izvršnu vlast Njemačke. A moćni lik, koji je stajao iza Adenauera, bio je Globke. On, koji je vukao konce, bio je sporan i tada i danas. Imao je velik utjecaj čak i u mnogim ministarstvima.

Koautor nirnberških rasnih zakona

Hans Josef Maria Globke, koji je od 1953 do 1963 bio šef Ureda njemačkog kancelara, bio je koautor "Nirnberških rasnih zakona", koji su organizatoru "konačnog rješenja" Adolfu Eichmannu poslužili kao pravna osnova za ubojstva na milijune Židova. DDR ga je u odsustvu osudio na doživotnu robiju.

I u Zapadnoj Njemačkoj je mnogima poslijeratna karijera tehnokrata Globkea bila previše. Pa ipak portret bivšeg Hitlerovog visokog službenika i danas visi na četvrtom katu Ureda kancelara/ke i to bez komentara, što djeluje prilično misteriozno.

Najkasnije nakon 1960. godine se slučaj Globke za kancelara Adenauera pretvorio u tempiranu bombu. Kada je izraelska tajna služba Mossad u Argentini uspjela oteti Adolfa Eichmanna i prebaciti ga u Izrael, u uredu njemačkog kancelara vladala je uzbuna. Eichmann je pred proces ispisivao neke cedulje, koje su dospjele u ruke Njemačke tajne službe. Tu je on na račun Globkea uputio teške optužbe. Naveo je da je sa Židovima samo provodio ono, što su ljudi poput Globkea osmislili. Te bilješke nikada nisu objavljene. Za Jeruzalem i Bonn su druge stvari bile važnije. Izrael je od Bonna dobio velikodušnu ekonomsku pomoć i pomoć u oružju. Globkeova biografija u "Trećem Reichu" ostala je pod ključem.

Globke ju za Adenauera bio nezamjenljiv. Zabilježeno je da je jednom rekao: "Nisam poznavao nikoga, koga sam mogao postaviti na Globkeovo mjesto". Ali nije samo Adenauer kao prvi kancelar poslijeratne SR Njemačke reagirao pragmatično. I Willy Brandt se ustezao od otvaranja te teme. Kako u svom konzervativnom taboru tijekom predizborne kampanje ne bi ispao izdajnik (s obzirom da je tijekom rata emigrirao iz Njemačke), pristao je da se ne upliće u slučaj Globke.

Kada je u pitanju tako važna osoba koja je povlačila važne konce, služeći u dva politička sustava, bilo bi uobičajeno da je cijela dokumentacija o Globkeu predana Saveznom arhivu u Koblenzu. To se međutim nije dogodilo. Svi dokumenti su privatizirani i predati na čuvanje Zakladi Konrad Adenauer, bliskoj demokršćanima i koja se nalazi u Sankt Augustinu kod Bonna. Globkeova kćer odbijala je uvid u dokumentaciju o ocu, koji je umro 1973 godine. Stoga povjesničar Andreas Wirsching traži da se jamči slobodan pristup svim neophodnim spisima i to smatra vrlo važnim. Sada je jedino otvoreno pitanje datum kada bi se trebalo krenuti s ispitivanjem slučaja kao i to tko će dobiti taj politički i povijesno pikantan zadatak.