Katastrofa na Vučjaku

Posljednjih dana se sve manje migranata može sresti na ulicama Bihaća. Do samo prije nekoliko dana se tijekom šetnje centrom grada mogao steći dojam da je više migranata nego lokalnog stanovništva. Nakon uspostave novog kampa na Vučjaku, desetak kilometara od Bihaća, stanje se u tom pogledu normaliziralo, ali je zadalo muke zdravstvenim radnicima. Oni ne mogu zbrinuti sve migrante s ove lokacije, koji zbog loših higijenskih uvjeta sve učestalije traže medicinsku pomoć.

Samo BiH i Italija

Nekolicina njih ipak se vješto "šverca" po gradu i po gradskim parkovima čekajući priliku da krene na "game", kako zovu put preko Plješevice prema Hrvatskoji dalje prema Njemačkoj, Austriji, Italiji.

Manja grupa migranata iz Pakistana sjedi na klupi u gradskom parku. Nitko nema više od 25 godina. Krenuli su na put prije 18 mjeseci iz Badina na jugu Pakistana. Jedan od njih, Sijaval (21), zaputio se nešto kasnije, prije godinu dana. Prvo je prešao granicu s Iranom, zatim ušao u Tursku gdje je radio neko vrijeme, a onda nastavio prema Grčkoj.

"Različiti problemi su na putu. Putujem godinu dana, u Turskoj sam morao nadničariti da bih mogao nastaviti put. Veliki problem sam imao prilikom ulaska u Makedoniju. Nekoliko puta nas je policija hvatala, ali sam na kraju uspio prijeći", priča Sijaval na lošem engleskom tvrdeći da ih ni u kojoj od zemalja u kojima je bio nisu dobro primili.

"Svi nas šutaju, hvataju, prebacuju na različita mjesta, da nas se što prije riješe, onda nas policija na drugoj strani hvata i vraća nazad. Samo u Italiji (iako nikada nije bio u Italiji - op.aut.) i Bosni su dobri ljudi, ostali nas nikako nisu primili. Ni stanovništvo u tim zemljama, ne samo policija. U Turskoj i Grčkoj nema kampova, putovali smo i spavali na ulici. Ovdje su ljudi dobri. Nigdje nam u zemljama kroz koje smo prošli nisu davali nikakve dokumente. Samo smo ovdje dobili dokumente (dokument o registraciji od strane Službe za poslove sa strancima - op.aut.) da se možemo slobodno kretati."

Sijaval je jedan od onih koji su smještaj našli u nekim od lokalnih hotela ili drugim smještajnim objektima, među kojima je dosta ilegalnih, zbog čega su pojačane inspekcije. Logično pitanje u cijeloj priči je: odakle im novac i kako netko godinu ili dvije može biti na putu bez minimuma novčanih sredstava?

Novac stiže Western Uninom

"Za sada sam tu, živim u hotelu, plaćam pet eura na dan i nekoliko nas je u sobi. Javim u Pakistan obitelji i oni mi pošalju novac, ali i to je sada rijetko jer su rekli da ne mogu više. Ranije su slali redovito", kaže Sijaval navodeći da se samo želi dočepati Italije. "Volim Italiju, želim ići u u Italiju. Tamo mogu nešto raditi, ovdje nema posla. U Pakistanu se teško živi, članovi moje obitelji nemaju posao. Prijatelji koji su stigli u Italiju kažu da se može zaraditi, jedva čekam da stignem tamo", kaže Pakistanac kojega su pripadnici Granične policije BiH hvatali tri puta prilikom ilegalnog prelaska kod Loznice, odnosno na rijeci Drini na granici Srbije i BiH. Četvrti put je prešao i odveden je u kamp u Tuzlu, odakle je nakon par mjeseci krenuo dalje prema Italiji preko Bihaća.

Inače, većina migranata u Tuzli se zadržava vrlo kratko s obzirom na to da vlasti ovog kantona smatraju da se radi o "ekonomskim migrantima" i da im nemaju obvezu pomoći. Ured za strance je jedina sigurna postaja, nakon čega borave na ulicama Tuzle dok ne krenu prema Hrvatskoj, preko Bihaća.

Bez hrane i vode

Noman Ali je iz Afganistana. Tri dana je putovao kroz Iran, pa kroz Grčku. Kada je prije dvije godine krenuo iz Afganistana, nije ni sanjao da će ovo putovanje ovoliko trajati. A još nije stigao na cilj u Italiju. Ipak, nema namjeru vratiti kući.

"U svim zemljama kroz koje sam prošao, svi su govorili samo: idite dalje. Jedino su nam u BiH dali papire, izvršili registraciju. Ali Bosna je veliki problem. Četiri mjeseca sam tu, nema hrane, vode, nemamo gdje spavati. U Srbiji smo imali i hrane i vode i gdje prespavati, ovdje nema ništa. Sedam puta sam prelazio granicu sa Hrvatskom. Uhvate nas, uzmu nam telefone, novac, i puštaju nas da se vratimo nazad", kaže Noman koji je umoran od prelaska granica. "Sedam dana sam bio u Iranu, od toga tri dana proveo u putovanju. U Turskoj nema problema s izbjeglicama, u Turskoj sam bio osam mjeseci, radio sam. U Grčkoj i Srbiji nema posla, ovdje nema hrane, nadam se da ćemo prijeći granicu", priča nam Noman.

Državna "strategija"

Sličnu sudbinu je doživio i Zubaer. On je krenuo prije osam mjeseci iz Pakistana. Nije se nigdje zaustavljao zbog posla, ali se u Grčkoj zadržao tri mjeseca jer je granicu prešao tek iz osmog puta.

"U Makedoniji sam bio oko sedam dana, Srbiji desetak i onda sam stigao u Tuzlu kad sam prešao granicu sa BiH nakon 12 pokušaja. Rekli su mi da mogu ići u Tuzlu da me registriraju ili će me vratiti u Srbiju. Pa sam pristao i došao u Tuzlu. Tamo sam bio jedan dan i odmah krenuo prema Bihaću. Ovdje sam već nekoliko mjeseci", kaže Zubaer koji je četiri puta pokušao ilegalno ući u Hrvatsku, ali ga je policija uhvatila i vratila nazad u BiH.

Što se tiče Tuzle, briga o migrantima i eventualna pomoć u hrani svela se na volonterske grupe, a sve više se može čuti da je to zapravo i cilj državne vlasti kada je riječ o svim prihvatnim centrima - ne raditi ništa, odgovornost prebaciti na kantone s obzirom na to da država ne može ulaziti u "sukob" s međunarodnom zajednicom, a krajnji cilj je izmještanje migranata i izbacivanje BiH iz njihove rute.