Doseljavanje je izazov za sve
Jedno je dijete pokrenulo cijelu diskusiju. Suverenim opisom svoje izbjegličke sudbine i neizvjesne budućnosti 14-godišnja djevojčica Reem je zbunila kancelarku Angelu Merkel, te uzburkala raspravu o azilantima i imigraciji.
Raspravlja se o mnogim temama. Malo o izbjeglicama, malo o migrantima. Malo se govori o europskim propisima, pa o temeljnoj ljudskoj obvezi da se pomogne drugima. Isto tako i o europskim financijskim problemima. I dolazi se do zaključka da Njemačka sa svojim gospodarstvom u rastu ima demografski problem, da su joj migranti potrebni, baš kao i izbjeglice, ali i da još uvijek nema održivog rješenja.
"Zelena" i "Plava karta"
Nekoliko godina (do 2004.) u Njemačkoj je postojala „Zelene karta“, koja je za 13.000 radnika iz inozemstva omogućavala pristup tržištu rada. Zatim je početkom 2005. godine na snagu stupio zakon o doseljenicima tadašnje crveno-zelene vladajuće koalicije. Dvije godine kasnije taj zakon je reformirala crno-crvena koalicija. Nedavno, uoči ljetne pauze, Bundestag je reformirao Zakon o boravištu. On predviđa da stranci koji su do sada imali privremeno pravo boravka (Duldung) mogu dobiti i trajnu dozvolu ukoliko su naučili njemački jezik i ukoliko se mogu financijski sami uzdržavati. Djevojčici Reem i njezinoj obitelji to bi moglo biti od pomoći. Ali jasno je i to da status „Duldung” podrazumijeva i dosta neizvjesnosti.
Danas u Europskoj uniji postoji „Plava karta“ kojom države članice odobravaju boravak visokokvalificiranim stručnjacima. Za dobivanje te karte u Njemačkoj se mora dokazati da se godišnje zarađuje najmanje 48.000 eura (bruto), što je rijetko slučaj kod početnika.
Njemačka dakle mora biti useljenička zemlja, kako bi održala gospodarstvo na postojećoj razini. Ali samo da nitko glasno ne kaže „doseljavanje“! Glavni tajnik Kršćansko-demokratske unije (CDU) Peter Tauber traži donošenje Zakona o doseljavanju. Njemački predsjednik povremeno se zalaže za dolazak većeg broja doseljenika. A isto to zahtijevaju i socijaldemokrati, i to glasno i jasno (uostalom i zato što time verbalno lako razbjesne konkurentski CDU).
Njemačka mora biti iskrenija
I sad svi kažu doduše isto, ali ne misle očito identično. Njemačka mora biti iskrenija. I kod teme doseljavanja i kod teme azila. Ratni razvoj u Siriji, Iraku i Libiji potjerat će još više ljudi u smjeru Europe. I još više Afrikanaca će krenuti na put prema Europi u bijegu od državnog nasilja i u nadi u bolji život. Nitko ne zna koliko će dugo u Njemačkoj ostati ratne izbjeglice i kada će se vratiti u svoje zemlje. Istovremeno ne može biti da u Njemačkoj azil traže deseci tisuća ljudi iz balkanskih zemalja koje su kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji ili će uskoro dobiti taj status, te da njihovi postupci (osuđeni na neuspjeh) traju i po nekoliko mjeseci.
Da, u Njemačkoj ima napada na izbjegličke smještaje, ima i ružnih ksenofobičnih demonstracija, ponekad se glasno uzvikuje glupe političke parole. Ali na drugoj strani je divan, često i volonterski angažman. U manjim selima i u velikim gradovima. O tome se rijetko priča i piše, i to obogaćuje ovu zemlju.
U Saskoj je prošlo nekoliko tjedana prije nego što su politički odgovorne osobe dovoljno jasno i glasno rekle što misle o ksenofobičnim napadima i izjavama. Takvi nastupi potiču na isključenje. Sada i iz Bavarske stižu slični „ukošeni“ tonovi. Ali politika ne smije isključivati. Politika mora podsjetiti na to da prihvat izbjeglica, integracija i suživot obogaćuju društvo, ali da to znači i puno rada i napora. I to od strane samih izbjeglica, društva koje ih je primilo, politike. Njemačka i Europa nalaze se pred ogromnim poslom. Politika više ne smije izbjegavati konstruktivno ophođenje s ovom temo i ne smije više integraciju shvaćati kao mrsku obvezu.