Horor ili blagoslov?

U liku Alexisa Tsiprasa na političku je pozornicu stupila sablast za one Europljane koji žele spasiti monetarnu uniju. On ne samo da želi prestati štedjeti, što je protuusluga za ogromne kredite koje je dobila njegova zemlja, nego čak želi i povisiti socijalne izdatke. Njegovi zahtjevi zvuče tako kao da bi Grčka trebala trajno živjeti na trošak drugih. Porezni obveznici stabilnijih zemalja na sjeveru Europe trebali bi se latiti svojih novčanika i najbolje ne postavljati nikakva pitanja. Novom će premijeru brzo postati jasno da s tim nastupom neće uspjeti u Bruxellesu, a još manje kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u Washingtonu. MMF je također uključio u pružanje paketa za spas Grčke i već je u više navrata razmišljao o „izlasku“ iz tog programa. Njegovi predstavnici su rekli da uopće ne shvaćaju zašto bi Grčka trebala dobiti puno bolje uvjete nego druge zemlje na svijetu koje su u financijskim problemima.

Atenski zahtjevi

Tko je posljednjih godina pratio politiku spasa EU-a, sjetit će se još nekoliko stvari i komentara: nezaboravna je opaska jednoga glasnogovornika Europske komisije, inače jednog povučenog čovjeka, na pitanje jednog grčkog novinara o tome zašto EU zahtijeva tako velike rezove. Glasnogovornik je na pitanje odgovorio pitanjem: kako je moguće da je cijeli niz socijalnih davanja u Grčkoj puno izdašniji od Portugala, čija je gospodarska snaga otprilike ista kao i grčka. Takav grčki način razmišljanja nije prikladan, moglo se pročitati između redaka. Kad smo već kod Portugala: ta je zemlja vlastiti program konsolidacije provela s puno manje žalopojki, i u međuvremenu je napustila program koji je popularno nazvan „kišobran“ za spas eura. Baš kao i Irska, još jedan bivši bankrot-kandidat. I još jedna misao iz vremena u kojem su kulminirali pokušaji spasa Grčke: jedan član slovačke vlade požalio se tada da bi njegovi zemljaci trebali pomoći u osiguravanju životnog standarda Grka, standarda od kojeg su sami Slovaci još jako udaljeni.

Krah starih stranaka

Zato se Tsipras ne može nadati nekom velikom razumijevanju u Bruxellesu. Ipak bi bilo pogrešno kad bi Europska unija, s pogledom na njegove besramne zahtjeve, odmah krenula u konfrontaciju – ali ne iz slabosti. Potencijal ucjene u stilu „EU po svaku cijenu želi zadržati Grčku u monetarnoj uniji“ danas je puno manji nego prije nekoliko godina. Ne, razlog bi trebala biti spoznaja da može postojati zajednički temelj, i to baš zato što je Tsipras lijevi narodni tribun koji je kanalizirao mržnju birača prema dvjema tradicionalnim narodnim strankama u svojoj zemlji. Pasok i Nea Dimokratia Grčku su u 40 godina uništili klijentelizmom, korupcijom i lošim gospodarenjem. Tsiprasov uspon njihov je pad. On je pobijedio na izborima ne samo zbog svoje retorike protiv štednje, već i zato što on želi pokopati stari politički sustav.

Dosta je bilo lažnog obzira

I tu se Europskoj uniji nude poveznice. Članovi „trojke“ koji bi trebali pratiti Grke u njihovim nastojanjima oko štednje i reformi, i nakon višegodišnjeg rada su trezveno zaključili da još uvijek u Grčkoj ne postoji učinkovit sustav ubiranja poreza, nema katastarskog ureda, državne službe jedva da surađuju, birokracija „guši“ investicije. Baš bi tema porezne pravednosti trebala biti „poslastica“ za lijevog političara kao što je Tsipras! Pa najbogatiji Grci ni u jednom trenutku nisu primjereno podnijeli teret krize. Ni kršćanski demokrati stranke Nea Dimokratia, a ni Pasokovi socijalisti nisu se uhvatili s njima u koštac. Tko sprječava Tsiprasa da okonča taj lažni obzir? EU u svakom slučaju ne. Nitko izvan Grčke ne sprječava novog premijera da se bori protiv korupcije i za učinkovitiju državnu upravu. U mnogim slučajevima mjere uopće ne bi ništa ni koštale. A barem dugoročno bi državi osigurale u svakom slučaju novac. Valjda bi samo jedan politički autsajder kao što je Tsipras Grčku mogao „pretumbati“ tako temeljito, i u tome leži šansa.

Možda ipak otpis dugova?

Pitanje je hoće li on u tome uspjeti – i da li to uopće želi. U svakom će ga se slučaju ocjenjivati na temelju konkretnih mjera poduzetih u tom smjeru. Ako mu je samo važno da u inozemstvu pronađe žrtvenog jarca za muke svojih zemljaka, onda će vrlo brzo doživjeti neuspjeh. Moguće je doduše i da je Grčkoj doista potreban novi, djelomični otpis dugova. Još bolji uvjeti otplate kredita, a time i zaobilaznim putem oprost duga on će u svakom slučaju dobiti, s tim su se ostali Europljani već pomirili. Ali da Grčka ne bi svakih par godina iznova prosila pomoć, potrebne su duboke strukturne reforme kako bi se zemlju učinilo konkurentnom. Kad to Tsipras shvati, s njim će se moći i „poslovati“. U tom bi se slučaju njegova izborna pobjeda, ta horor-vizija mnogih konzervativnih Europljana, na koncu mogla pokazati kao – blagoslov.