Komentar: Irak treba našu pomoć

"Sigurnost Europe brani se na Hindukušu", rekao je svojedobno bivši njemački ministar obrane Peter Struck. Tada je tim argumentom opravdavao misiju njemačkih i drugih zapadnih vojnika u Afganistanu. Do danas su mišljenja podijeljena oko pitanja je li ona bila bezuspješna ili možda ipak djelomično uspješna jer su talibani i Al Qaida bili barem privremeno oslabljeni. Ali Struckova analiza opasnosti ostala je aktualna. A opasnost ne prijeti samo s Hindukuša.

Nakon najnovijih događaja u Iraku mora nam postati jasno da sigurnost Europe ovisi i o onome što se događa u Mosulu, Tikritu i Ramadiju. Posljednjih dana su irački gradovi jedan za drugim gotovo bez otpora padali u ruke radikalnim džihadistima. A borci radikalne ćelije Islamska država u Iraku i Siriji (ISIS) koja se odmetnula od Al Qaide već je na nišan uzela i Bagdad. Stotine tisuća ljudi su u Mosulu i okolici pobjegli u najvećoj panici kako ne bi završili pod strahovladom terorističkog režima zakamufliranog u vjeru. Oni povećavaju broj ratnih izbjeglica u regiji, izbjeglica koje idu od zemlje do zemlje, od regije do regije ili u nekom trenutku potraže sklonište - u Europi.

Država terorista nije prihvatljiva

S ozbirom na otpor koji se može očekivati od šijitskih i kurdskih milicija u gradovima kojima manje dominiraju suniti, teško je zamislivo da bi u dogledno vrijemi džihadisti mogli preuzeti kontrolu nad cijelim Irakom. Susjedne države i drugi akteri u regiji poput Irana, Turske i Izraela teško da bi ovakav scenarij promatrali prekrženih ruku. No, Irak prijeti ponovno upasti u vrzino kolo nasilja i terorizma i ovoga puta bi se mogao u njemu definitivno slomiti. U dijelovima Iraka i susjedne Sirije svijet bi se mogao u tom slučaju suočiti s jednim do zuba naoružanim "kalifatom" sunitskih ekstremista koji bi se brzo mogao razviti u magični magnet i poligon za obuku džihadista iz cijeloga svijeta.

Svijet ne smije dozvoliti da nastane jedna ovakva teroristička država. Iračani u ovoj opasnoj situaciji imaju pravo tražiti od nas što veću moguću pomoć i solidarnost, utoliko više što bi jedna takva država bila stalna opasnost za Europu. Već sada ISIS pored sunitskih ekstremista iz arapskih i azijskih zemalja u svojim redovima ima i borce pristigle iz Europe. I muškarac koji je osumnjičen za napad u Židovskom muzeju u Bruxellesu u kojemu je poginulo troje ljudi borio se u Siriji u redovima ISIS-a.

Vojna pomoć, a onda?

Ali, što Zapad može uopće učiniti u kompliciranoj situaciji koja vlada na terenu? Direktna vojna intervencija u dogledno vrijeme ne dolazi u obzir. Nakon gorkih iskustava američke vojske s međunarodnopravno spornom akcijom u Iraku ova opcija može biti u najboljem slučaju tek najnužnije zlo. Zapad bi isto tako trebao odoljeti iskušenju ulaska u interesnu zajednicu sa sirijskim diktatorom Bašarom el Asadom, jednim od glavnih protivnika ISIS-a. Asad nije nimalo bolji od sunitskih džihadista - on svojim neprijateljima ne odrubljuje glavu prema navodno islamskim zakonima, ali ih zato terorizira masovnim bombardiranjima.

Umjesto toga Iraku treba vojna pomoć u obliku u kojemu ju je već najavio SAD. Na teror se mora odgovoriti nasiljem - to se ne može izbjeći, ali to neće biti dovoljno. Svaka pomoć iračkoj vladi mora biti uvjetovana političkim zadaćama. Prije svega se pritisak mora izvršiti na šijitskog premijera Nurija al Malikija kako bi ga se natjeralo da u raspodjeli gospodarskih resursa i političke moći prestane zapostavljati i izolirati sunitsku manjinu u zemlji. Bez pomoći ove diskriminirane etničke skupine, makar skrivene, ovakvi vojni uspjesi džihadista teško da bi bili mogući.

Zapad mora, međutim, izvršiti politički pritisak i na saveznike koji slove kao "lojalni" kao što su Saudijska Arabija i druge zemlje Zaljevske regije. Jer upravo u ovim "partnerskim zemljama" sjede sponzori ISIS-a i ekipe i podgrijavaju sukobe između šijita i sunita.