Komentar: Kako uopće pomoći zapadnom Balkanu?

Već godinama se redaju konferencije o zapadnom Balkanu, a i na posljednjem sastanku ministara početkom lipnja se čuje gotovo uvijek isto: gospodarska i politička suradnje u regiji "nema alternativu", ustraje se na "europskoj perspektivi", a opet je bilo riječi o novim milijardama europske pomoći razvoju tih država. No čak i u zemljama koje su i formalno dijelovi konstruirane političke jedinice zapadnog Balkana, to građane još jedva da i zanima. Jer tamo već mnogi misle kako su "svi zaboravili" njihove nevolje i probleme.

Zapravo, već se doslovce desetljećima se neumorno pokušava čitavu tu regiju integrirati u suvremene tokove blagostanja. Čak ako sad i ne brojimo Zajednicu Alpe-Jadran osnovanu još 1978., tu je sad već preko četrdeset (brojkom: 40) inicijativa, foruma, udruga, procesa i zajednica u kojoj sudjeluje većina, ako ne i sve države WB6 - zapadni Balkan 6 kako se u diplomatskom slengu nazivaju Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija.

Gdje su lopate?

Osim fraza o „perspektivi“, na tim konferencijama je pokrenuto mnogo konkretnih inicijativa, ali njihova realizacija uglavnom teče nevoljko, sporo ili nikako. Tako je još na konferenciji u Beču 2015. odlučena modernizacija željezničke pruge Beograd-Sarajevo, ali barem u BiH još nije viđen neki radnik s lopatom na trasi budućeg "Ćire". Promet i energetska infrastruktura, digitalizacija i komunikacija - mnogo je projekata, ali je malo vijesti o nečemu što je i uspješno završeno.

Razlog tome se najprije traži u korupciji i njeno gušenje se ističe kao prioritet još od prvih konferencija. Bez sumnje ga ima i naravno da je on problem: kako da se tamo pošalju milijarde ako je vjerojatno kako će dobar dio novca potonuti u nečije džepove?

Što znače inicijative iz Srbije?

Ali mnogo veći problem je ta vjera Zapada kako je gospodarstvo jamstvo mira: nije, to mogu pogledati i u vlastitoj prošlosti. I na zapadnom Balkanu su tu najprije politički - i čak vojni ciljevi za koje će se, "ako mora, jesti i trava". Štoviše: gospodarski odnosi su sredstvo za postizanje vlastite državne agende.

Uzmimo samo primjer Vučićeve Srbije: i javnost Zapada je iznenađena što upravo od tamo dolaze nove inicijative regionalne suradnje još zvučnijih naziva: "Mini Schengen", "Zajedničko regionalno tržište"... Ali i tu je razlog zapravo politika: s jedne strane, kao najsnažnija gospodarska država u WB6 tu je preko gospodarstva težnja postati „glavni igrač“ regije - ali ako bi neka suradnja barem indirektno mogla značiti i priznanje države Kosovo, svaka diskusija odmah prestaje.

Tomu dobro dođu i objektivne krize (Balkanska rute migranata ili sadašnja pandemije), ali ako treba su tu i smišljene provokacije (natpis na vlaku za Prištinu, a tu se uvijek može računati i na Milorada Dodika). Nipošto neopravdani strah od dominacije Srbije će i u drugim zemljama odmah usporiti ili čak zaustaviti same procese regionalne suradnje.

Tko troši milijarde?

No ništa i nigdje u WB6 neće biti prepreka državnim službenicima nastaviti sad već virtuozno prebiranje po klavijaturi nebrojenih fondova, grantova i potpora. Jer čak i ako bageri nikad nisu niti izašli iz garaže, uvijek se može i mora raditi "tehnička dokumentacija", "studija provodljivosti" i drugo trošenje papira koji će najvjerojatnije zauvijek potonuti u nečijoj ladici.

Nemoguće je uopće reći koliko je do sad novaca potrošeno za zemlje regije zapadnog Balkana. Još na prvoj "pravoj" konferenciji u Berlinu u kolovozu 2014. je tadašnji predsjednik EK Jose Manuel Barroso najavio toj regiji potporu od 12 milijardi eura do godine 2020. Tu se neprestano odobravaju i dodatna sredstva za pojedine projekte - poput suradnje mladih te regije ili za borbu protiv pandemije. Novac je spreman ne samo od EU i njenih članica, nego i u mnogim drugim zemljama, od SAD i Kanade pa do Japana. A i to nije sve: u toj regiji su u protekla dva desetljeća bila čak dva međunarodna protektorata - Bosna i Hercegovina i Kosovo i to su opet milijarde koje se slijevaju u WB6.

I ne samo tamo: sredstva odlaze ne samo međunarodnim dužnosnicima nego novac odlazi i u institute, think-tankove i interesne skupine koji će također znati naći pravu tipku koja "dobro zvuči" političarima Europske unije za analizu, studiju ili procjenu stanja: na primjer o udjelu žena u politici te regije, o zaštiti okoliša ili ekološki održivom razvoju...

Kako do blagostanja?

Što od svega toga pomaže?Na sreću, postoji i pozitivan primjer: Sjeverna Makedonija. Fondovi ili konferencije nisu odmogle, ali nisu niti navele tamošnje građane vjerovati kako može i mora biti bolje. Cijena koju su platili Makedonci nije mala - ali kako se kaže: "There is no such thing as a free lunch". Blagostanje barem za vlastitu djecu nikome neće donijeti niti Kinezi, ni Rusi - ali zapravo niti EU ako sami ne vjeruju kako i oni mogu biti „normalna" država.