Koji rat? Koji kraj? 11. 11. 1918.
11. studenoga 2018
Koji rat je završio 11. studenoga 1918? Početkom kolovoza 1914. početak Prvog svjetskog rata je imao zajedničko polazište za milijune ljudi bez obzira na izuzetno velike zemljopisne udaljenosti između njih - za praškoga književnika Franza Kafku podjednako kao i za vozača kamiona Kandea Kamaru iz zapadnoafričke Kindije u Francuskoj Gvajani. S krajem rata bilo je drukčije.
11. studenoga 1918. je, istina, završio rat između zapadnih država, ali primirje nije donijelo prestanak nasilja na brojnim drugim mjestima: ni u istočnoj ni u srednjoj ni u jugoistočnoj Europi, ni na crtama raspada multietničkih velikih carstava, Ruskog carstva, Habsburške monarhije i Osmanskog carstva. Tu je rat država doveo do raspada država, tu je Svjetski rat prerastao u građanske ratove i etničke sukobe, bojišnica u područje nasilja na kojem je svatko, bio vojnik ili civil, mogao biti neprijatelj. Tko se ovih dana koncentrira na tako često spominjani jedanaesti sat jedanaestog dana jedanaestog mjeseca, taj će 11. studenoga 1918. u najboljem slučaju moći shvatiti kao kraj rata između država u zapadnoj Europi, iako već u tom trenutku važni akteri ljeta 1914. kao Rusko carstvo ili Habsburška monarhija uopće više nisu postojali.
Nova razina nasilja
Značenje ovoga rata za 20. stoljeće ne nastaje samo na temelju velikog broja ratnih žrtava. Njega se nije moglo mjeriti samo na temelju milijuna mrtvih vojnika i civila. Iza puke količine žrtava krila se načelno nova kvaliteta nasilja. Iako su žrtve, za razliku od Drugog svjetskog rata, većinom još bili vojnici, pojavila se i nova dimenzija nasilja protiv civilnog stanovništva - primjerice u Belgiji i sjevernoj Francuskoj, u Srbiji, Armeniji i brojnim drugim područjima istočne Europe, Afrike i Azije.
Među žrtvama su osim toga bili brojni mrtvi iz etničkih skupina koje nisu bile samostalne nego u sastavu kolonijalnih carstava - to je, uza sve razlike, povezivalo poljske vojnike s indijskima i onima regrutiranim iz Afrike i istočne Azije. A nastavku utjecaja rata pridonosilo je i mnoštvo ranjenika i s tim povezane državne mirovine za ratne invalide. Upravo su oni u miru pokazivali pravo lice rata.
Pobjednik Svjetskog rata nije bila ni jedna nacija, ni jedna država, ni jedno carstvo, a njegov rezultat nije bio svijet bez rata. Pravi pobjednik je bio sam rat, princip rata, totalizirano nasilje kao mogućnost. To je dugoročno imalo veću težinu jer je bilo potpuna suprotnost onom načelu koje se razvilo za vrijeme rata i koje je za mnoge bilo ključni razlog da rat nastave svim sredstvima do samog kraja: nadi da se na kraju mora voditi posljednji strašni rat protiv načela rata. Ali, nade da je Svjetski rat "war that will end war" (rat koji će okončati ratovanje) gorko su se izjalovile.
Novi oblici nasilja od 1917.
Već prvo vrijeme nakon 11. studenoga 1918. je dokumentiralo da je ratno nasilje ostalo kao mogućnost: da bi se etabliralo nacionalne države, kao u Irskoj i Poljskoj, ili ih zaokružilo, ili kao bi se u krvavom građanskom ratu pomoglo da pobijedi jedna ideologija, kao u Rusiji, ili kako bi se nasilno promijenilo uvjete mirovnog ugovora, kao u Turskoj. Ono što je u ljeto 1914. počelo kao rat država preraslo je od 1917. u mnoštvo novih oblika nasilja, koji su opstali i nakon formalnoga kraja rata. Za istočnu i jugoistočnu Europu to je prije bilo razdoblje između krize oko aneksije Bosne i Hercegovine 1908., Balkanskih ratova 1912/1913. i mira u Lausannei 1923., koje je rezultiralo relativno stabilnim rješenjem.
Nakon razdoblja razuzdanog nasilja u prvoj polovici 20. stoljeća kao fazi katastrofa i raspada, nakon 1945. je barem u Europi slijedila mirna faza u znaku stabilnoga Hladnog rata i uspostave demokratskih društava - najprije u Zapadnoj Europi, a onda nakon 1989/1991. i u istočnoeuropskim društvima. Izgledalo je kao da je prva polovica 20. stoljeća bila potrebna kako bi se postupno zaliječilo rane nastale od kolovoza 1914. Ali, te rane su vidljive do danas.
Rat u kulturi sjećanja
Kad su prije nekoliko godina umrli posljednji vojnici koji su preživjeli Prvi svjetski rat, kad se nazirao prelazak s prenesenog sjećanja na kulturu sjećanja, u velikoj pozornosti usmjerenoj na to posuvremenjenje nazirala se jedna dublja iskustvena razina. Da je to puno intenzivnije praćeno u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali i Australiji ili Indiji, nego u Njemačkoj, to ima povijesne razloge. to ukazuje na činjenicu da je Drugi svjetski rat i holokaust u Njemačkoj do danas potisnuo sjećanje na Prvi svjetski rat. Ovdje u Njemačkoj Prvi svjetski rat nije "La Grande Guerre", "The Great War", "De Grote Orlog", nego prvi od dva svjetska rata. On izgleda kao predigra katastrofalne prošlosti od 1933. do 1945.
U smrti posljednjeg francuskog "poilua" i posljednjeg britanskog "Tommyja" na kratko su još jednom postali vidljivi oni slojevi vremena u kojima se ono ranije odražava u onom kasnijem. Znanje o u biti groznoj i razarajućoj povijesti nasilja, o onomu što su u jednom modernom ratu ljudi sposobni učiniti jedni drugima, to nije jednostavna povijest koja je iza nas, a pogotovo ne neka davna prošlost. Do je, naprotiv, dio naše svijesti o tomu kako smo dospjeli u tako kompliciranu sadašnjost.
Jörn Leonhard je profesor nove i najnovije povijesti zapadne Europe na Sveučilištu u Freiburgu. O Prvom svjetskom ratu objavio je dva temeljna djela: "Die Büchse der Pandora - Geschichte des Ersten Weltkriegs" (2014) (Pandorina kutija - povijest Prvog svjetskog rata) i "Der überforderte Frieden - Versailles und die Welt 1918-1923" (2018) (Preteški mir - Versailles i svijet 1918-1923.)