Lov na švercere počeo, problem ostao

Sa njenom formalnom odlukom pokrenuti vojnu operaciju protiv bandi švercera ljudima u Libiji Europska unija je stupila na novo i nepoznato područje. Još nikad prije se Europljani nisu odvažili na tako opasnu vojnu avanturu i to protiv protivnika kojeg je teško uloviti i teško procijeniti. Tu nije riječ o jednoj strani u ratnom sukobu ili regularnoj vojsci, nego je to kriminalna organizacija koja vjerojatno ima dobre veze i sa teško naoružanim milicijama u Libiji i sa mafijom i organiziranim kriminalom u Europi. Kada dakle Europljani počnu potapati švercerske brodove i uništavati njihova utočišta u Libiji, lako je moguće da će se kriminalci braniti i uzvratiti paljbu. Ili će izbjeglice uzeti kao taoce i upotrijebiti ih kao "živi zid". I što onda?

Vojna zapovjedništva zemalja EU moraju dobiti kristalno jasna pravila u misiji i to takva koji se mogu provesti, kako onda na pučini ili na obali Libije ne bi došlo do fijaska. Tu je potrebno još mnogo posla da se oblikuje ono što su odlučili ministri vanjskih poslova i obrane da barem približno ima smisla. Njemački ministar razvojne pomoći Gerd Müller ima potpuno pravo kad kaže kako vojna akcija ne rješava niti jedan od problema. Izbjeglice će i dalje pokušavati doći do Europe. Potražit će druge putove i uvijek iznova će padati u ruke švercerima sve dok ne postoji legalan način useljavanja u EU.

Tek mjera u hitnom slučaju

Poslovni model švercera se pomoću sile možda može na neko vrijeme umanjiti na području Libije, ali doista ga se može uništiti samo ako izbjeglice mogu legalno u Europu i da tako onda nestane i potražnje. A legalno useljavanje će biti moguće samo onda kad se EU uspije dogovoriti oko zajedničke politike doseljavanja i neke pravedne raspodjele izbjeglica, tražitelja azila i migranata iz ekonomskih razloga između zemalja članica. Ali to je očito mnogo teže nego poslati ratne brodove i avione: mnoge zemlje EU se protive uopće i razgovarati o novoj politici useljavanja.

Isto tako još nije jasno kako će se Europa, zajedno sa zemljama Afrike i Bliskog istoka, boriti protiv uzroka za bijeg u Europu. To je zadaća o kojoj se već godinama govori i koja je beskrajno teška. Jer i zemlje porijekla tih izbjeglica snose barem podjednaku odgovornost za svoje građane kao i Europska unija.

Trenutno se EU bavi liječiti tek simptome ove izbjegličke krize. Spašavanje izbjeglica iz nevolje na moru je ispravno i humano, ali to ne može biti trajno stanje nego tek mjera u hitnom slučaju. I ove vojne akcije protiv švercera u Libiji može biti samo malen i privremen element neke veće strategije.

Otvoreno pitanje

Već sad graničari Frontexa mogu primijetiti kako izbjeglice traže drugi put. Umjesto iz Libije, sad raste broj brodova koji kreću iz Turske, a raste pritisak i na kopnenoj granici između Turske i Bugarske. Tu se teško može narediti nekakva vojna akcija u vodama ili na području Turske.

Tako se čini da europski ministri ovom zamišljenom pomorskom bitkom tek žele ostaviti dojam sloge i odlučnosti. Ali pravo pitanje zapravo izbjegavaju. A ono glasi: što će se dogoditi sa ljudima, izbjeglicama koji u svom tom kaosu Libije čekaju na prijelaz u Europu i kojih možda ima na desetke tisuća?

Doduše, mora se reći kako su Europljani ipak humaniji od mnogih zemalja Azije. I tamo ljudi pokušavaju bježati brodovima, ali tamo ih se ostavlja vlastitoj sudbini i uskraćuje im se pomoć. Europska unija je još daleko od takvog poimanja tvrđave koju treba braniti, a nadamo se da će tako i ostati.