Komentar: Nije to pravi pad na koljena
27. travnja 2013Veoma je važno što je upravo Tomislav Nikolić u intervjuu za bosanskohercegovačku televiziju javno priznao krivnju srpskih ratnih zločinaca za jedan od najgorih masakara protiv bosansko-hercegovačkih muslimana. Jer za razliku od njegovog pro-europski orijentiranog prethodnika Borisa Tadića, koji se već slično izjašnjavao, Nikolić je važio kao ultra-nacionalist, od kojega Europa nije očekivala takve geste. Nikolić se još prije nekoliko godina javno izjasnio protiv izručenja optuženih ratnih zločinaca Mladića i Karadžića i Tribunal za ratne zločine u Haagu kritizirao kao pristran. Da upravo on kao zastupnik desnog političkog tabora izrekne takvu jednu ispriku, važan je unutarnjopolitički signal, koji je usmjeren protiv nacionalističkih snaga u Srbiji.
Ali kakvo djelovanje njegova isprika ima na žrtve? Rezervirano. Jer, organizacija "Majke Srebrenice" kritizira što Nikolić nije izustio da se kod masakra u Srebrenici radi o genocidu. Mora se prvo dokazati da su sve sukobljene strane u bivšoj Jugoslaviji počinile zločine, koji imaju karakter genocida, rezervirano i relativirajuće je dodao predsjednik Srbije. Zbog takvih relativirajućih rečenica se pojavljuju i sumnje u njegovu iskrenost.
Te sumnje se produbljuju i kroz jedan sasvim drugi aspekt: dok govori o tome da "kleči na koljenima kako bi molio oprost za Srbiju", Nikolić ležerno sjedi zavaljen u fotelju. Iskreno kajanje izgleda drukčije.
Nikolićeve riječi se moraju razumjeti prije svega u kontekstu njegove taktike prema Europskoj uniji. Sada kad je Europska komisija nakon postignutog dogovora između Srbije i bivše pokrajine Kosova preporučila početak pristupnih pregovora, sviđanje Bruxellesu je najviši cilj. Pod pritiskom najmasivnije gospodarske krize proteklih godina, koja se dodatno zaoštrava kroz europsku financijsku krizu, EU perspektiva je za vladu u Beogradu očito važnija od fiksiranja na nacionalnu osjetljivost, u koju, među ostalim, spada i široko rasprostranjeno shvaćanje da su Srbi stvarne žrtve jugoslavenskih ratova.
Potrebno je više od riječi kako bi se taj široko rasprostranjeni stav promijenio i time se omogućilo pomirenje. Potrebno je iskreno suočavanje s novijom poviješću i vlastitom odgovornošću u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Potrebna je i razmjena među mladim ljudima, koji su spremni promijeniti perspektivu. Tek kad riječi budu slijedila i djela, koja pokazuju da je pomirenje doista poželjno, bosanskohercegovačke ratne žrtve će moći prihvatiti ispriku.