Nova budućnost EU-a
O čemu se još ima diskutirati nakon odluke Britanaca da napuste Europsku uniju? Ima razloga za tugu, svakako. Gubimo nešto što nam je postalo drago. Britanci su doduše oduvijek bili pomalo crne ovce u europskoj obitelji: svojeglavi, neugodni, s iritirajućom sklonošću gunđanju. I svejedno smo tužni kad nam netko odjednom okrene leđa.
Ali to je sad tako i s time se moramo nositi. Upravo to i rade Angela Merkel, François Hollande i Matteo Renzi. Nije slučajnost da se radi upravo o tih troje državnika koji su se jučer sastali u Berlinu, kako bi pripremili sljedeći sastanak Europskog vijeća u Bruxellesu. Njemačka, Francuska i Italija su zemlje koje su utemeljile prethodnicu EU-a, Europsku ekonomsku zajednicu, to su tri najveće (po broju stanovnika) države Unije. Već samo i zbog toga one u ovoj povijesnoj krizi EU-a snose i posebnu odgovornost.
Pokazati jasan profil
Nakon referenduma i britanske odluke o napuštanju EU-a sad se unutar unije iznova mora „posložiti“ političke snage. Njemačkoj, Francuskoj i Italiji će pripasti liderske uloge. To za početak znači da će trojka preostalim članicama (njih 24) morati pokazati put kako će se Unija nositi s predstojećim izlaskom Britanaca, te kako će taj problem riješiti. Očuvati mir, to je jedna stvar, a druga je održati ostatak obitelji na okupu.
Jasne poruke u smjeru Velike Britanije su početak. Potpuno je ispravna napomena da ta zemlja ostaje članica EU-a sa svim pravima i obvezama, pa čak i ako britanska vlada želi aktivirati članak 50. EU-ugovora o napuštanju Unije. Isto tako je ispravno slanje poruke da se ne želi voditi nikakve neslužbene ili službene pred-pregovore i dogovore. Nema se tu što diskutirati! Tako je kako je i nikako drugačije.
Besramni zahtjevi
Britanci doista o izlasku iz EU-a žele pregovarati i želi si osigurati što je moguće više prednosti, a da ne snose nikakvu odgovornost. To ostavlja bez riječi! To ne samo da je besramno, već je i neodgovorno. Tko postavlja takve zahtjeve, morao bi znati da EU na to nikada neće pristati i da ne može pristati. EU sad treba pokazati da misli ozbiljno. Unutar Unije je previše nemira i previše centrifugalnih sila. Druge zemlje bi inače također mogle doći na ideju da napuste EU.
Britanci bi se trebali sjetiti i da njihov otok već i iz gospodarskih interesa mora imati i u budućnosti dobre odnose s EU-om. Pretpostavka je određena dozu međusobnih ustupaka. Nitko ne voli besramne partnere. Pogotovo što ni 27-orica nisu jedinstveni oko toga treba li Britance radije kazniti, ili se s ovom situacijom trebaju odnositi pragmatično. I o tome će biti riječi u Bruxellesu.
Novi putovi
Angela Merkel i njezini kolege iz Pariza i Rima žele ići pragmatičnim stazama. Oni žele pokazati nove perspektive i Europskoj uniji i njezinim građanima. Ubuduće se želi bolje slušati, ozbiljnije shvaćati brige, biti transparentniji, brži i fleksibilniji, to je poruka troje političara iz Berlina. Želi se dati nove impulse, kako bi se stvorilo više radnih mjesta za mlade, želi se bolje zaštititi vanjske granice EU-a i želi se više gospodarskog rasta. EU treba biti Europa dječjih vrtića, muzeja i kulturnih institucija, a ne samo Europa banaka.
To su lijepe riječi, ali riječi nakon kojih trebaju uslijediti i djela. Brexit, dakle izlazak Britanaca, treba shvatiti kao šansu, to je najbolji put da se nosi s gubitkom. Svaki kraj je prilika za novi početak. Koliko god to izlizano zvučalo, vrijedi o tome razmisliti. I ako to stvarno „upali“, onda će se i Britanci kad-tad možda čak i većinski zapitati, zašto su se 2016. odlučili ovako, a ne drugačije.