Komentar: Ostavka kardinala i povratak iz Crkve u vjeru
Konačno. Jedan od vodećih predstavnika Katoličke crkve se pokrenuo i povlači posljedice iz skandala desetljetnog zlostavljanja crkvenih dužnosnika u Njemačkoj.
Da, konačno se netko pokrenuo i time više nego jasno pokazao da se u ovoj Crkvi nešto mora promijeniti. Najprije - i to je otvorena rana - kod odnosa prema spolnom zlostavljanju, kako prema žrtvama tako i prema strukturama koji su pogodovale tom zlostavljanju i koje još uvijek moćno štite počinitelje. Promijeniti se mora i u odvažnosti koja je potrebna Crkvi da se nađe u sadašnjosti i u modernom društvu. Zato je potrebna odvažna i hrabra Crkva. A ljudi na to čekaju, još uvijek.
Kriv sam jer sam možda morao više
Tako se nadbiskupu Münchena, kardinalu Reinhardu Marxu može iskazati samo visoko poštovanje za taj korak. Naravno, 67-godišnji kardinal nikad nije bio upleten u te skandale, ali jest bio od 2014. do 2020. predsjedavajući Njemačke biskupske konferencije i već po svojoj dužnosti snosi odgovornost za poneko oklijevanje kod razotkrivanja zlostavljanja. Zato ostavlja otvorenim je li ipak već svojim ponašanjem i sam odgovoran za slučajeve zlostavljanja - možda ga je baš to i navelo na ovaj korak.
Ali taj korak, njegova ostavka je simbol koji daleko prelazi i njegovu dužnost u Münchenu i njegovu osobnu odgovornost. Bilo da je riječ o nerazjašnjenim slučajevima iz doba njegovog prethodnika kardinala Josepha Ratzingera i kasnijeg papu Benedikta XVI., bilo da je riječ o svima u njemačkom episkopatu koji se izvlače na sve načine i koji se pouzdaju u svoje odvjetnike. Već mjesecima se u čitavoj Njemačkoj psuje nadbiskupija Kölna i njen nadbiskup, kardinal Rainer Maria Wölki.
Koga danas zanima mišljenje biskupa?
Zato: "U osnovi se kod mene radi snositi dio odgovornosti za katastrofu spolnog zlostavljanja dužnosnika Crkve u proteklim desetljećima." Rečenice Marxa poput ove su poruka mnogim biskupima u Njemačkoj. Odgovornost: to je nešto opipljivo i konkretno.
Kardinal ne bi bio Reinhard Marx kad se ne bi osvrnuo i na dramatičan gubitak povjerenja i slabost crkvenih čelnika da bi ukazao na potrebu reforme. Jer koga, molim vas, još uvijek zanima što kaže neki biskup kad je riječ o bitnim socijalnim ili etičkim pitanjima?Promjene su mu možda središnja tema još od nastupa pape Franje. Marx je po obrazovanju socijalni etičar. On želi dijalog, on želi Crkvu među ljudima.
Tu više nije riječ tek o budućem obliku Crkve, nego o pitanju ima li Crkva još uvijek neku budućnost? Konzervativne glave rado prijete od neke prilagodbe takozvanom "duhu vremena". Ta prijetnja nije samo njemački problem. Gromoglasne riječi se češće čuju u SAD, a čuju se i u drugim državama Europe baš kao i u Vatikanu. Ali na koncu je takvo ustrajanje izvan današnjeg vremena siguran put u društvenu nebitnost, put u sektu. Sadržajni povratak u 19. stoljeće. Sve to nema više nikakve veze sa ciljevima koje si je Crkva sama postavila na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-65.).
Dvojba u ovu i ovakvu Crkvu
Marx je svoju odluku povezao s pozivom na takozvani "sinodalni put". Kočničari tog procesa dijaloga sjede u Njemačkoj, u Kölnu, Regensburgu, Passau... "Neki u Crkvi ne žele priznati element suodgovornosti pa tako i sukrivice institucija" pa zato stoje "protiv svakoj reformi i dijalogu obnove povezane s krizom zlostavljanja", kaže Marx. Već više mjeseci se Njemačka biskupska konferencija čini kao da je paralizirana. Sinodalni put se pretvorio u stazu s nebrojenim preprekama u minskom polju. Marx kaže zašto je to tako.
I posljednja točka: Marx je već 42 godine svećenik i 25 godina biskup. Kao član probrane skupine kardinala koji savjetuju papu Franju je svakako osoba koja donosi odluke. Njegova odluka nije nikakvo spontano taktiziranje. Početkom 2020. je dao ostavku na predsjedavanje Biskupskom konferencijom. A prije nekoliko mjeseci je kardinal najveći dio svog osobnog imutka prepisao jednoj zakladi - već tad su neki nagađali, je li je možda teško bolestan. U užem krugu se od Marxa ponekad moglo čuti bi li mogao početi nešto sasvim drugo, naravno još uvijek kao svećenik. Tiho ga je obuzimala dvojba.
Čuo se opet svećenik
Pred kraj svoje izjave kojom je ovog petka stavio svoju dužnost na raspolaganje više se nije čula nikakva dvojba nego snaga. Njegov glas je zvučao slobodnije, zapravo slobodno. Odjednom se opet čuo svećenik iz Westfalije koji propovijeda snagu Evanđelja i proročko značenje Crkve. Marx se u proteklim godinama rijetko čuo tako odlučan, tako oslobođen.
Ima ostavki koji su nužne, u politici i u Crkvi. Nakon pape Benedikta i njegove ostavke u još uvijek olovnom dobu pred kraj je došao Franjo. Što je to značilo, to se još danas ne zna. U svakom slučaju nesigurnost.
Dobro je da je kardinal Marx uputio ovu poruku. Crkva će potonuti ako se ništa ne promijeni. Za njega je to njegova Crkva koja je i u društvu važna i koja će postati još važnija.