Komentar: Paket pomoći koji nikome neće pomoći

Zar se nije govorilo da nikada više porezni platiša neće morati uskakati ako negdje neka banka dospije u nevolje? Tako su političari obećavali nakon sloma Lehman Brothersa i krize koja je nakon toga izbila. Posrnule banke su se morale pomagati s milijardama i milijardama poreza koji smo mi plaćali.

Sad se opet europske banke tresu i opet će se spašavati novcem od našeg poreza. Jer ništa drugo se ne događa nego upravo to kada se glavnim bankama Grčke daje 25 milijardi eura iz paketa koji Europljani upravo slažu za svoj problematično čedo - Grčku.

Nema povjerenja

Banke su dospjele u nevolje jer su njihovi klijenti masovno povukli novac koji su tamo držali. To su učinili jer više nemaju povjerenja u politiku svoje zemlje koja je zapravo obećala da će ih izvući iz blata. Ili zato jer vjeruju da je njemački ministar financija zločest čovjek koji će im oteti svu njihovu ušteđevinu.

Ili zato jer vide ono što se ne može previdjeti: kakva će biti korist od sada već trećeg paketa pomoći kad ni prvi niti drugi nisu ništa popravili u grčkoj krizi?

Ne, sve se zablokiralo. Grčka je vreća bez dna i jedino što će učiniti najnoviji paket pomoći jest da će barem neko vrijeme biti tiho. Tako je bilo i nakon paketa broj jedan i broj dva koji su u posljednjih pet godina u grčke blagajne ipak prelili 240 milijardi eura kredita. Tako je bilo i nakon oprosta dijela duga početkom 2012. kad se brdo grčkog duga smanjilo za 107 milijardi eura.

Da se kladimo: za dvije, tri godine sirtaki će početi ispočetka, samo bez Aleksisa Zorbe. Ali umjesto rasplesanog Grka će i onda tu biti živčani Europljani koji zapravo imaju drugih problema u životu.

Grexit je krivi put

Samo: što nam je onda činiti? Grke izbaciti iz zone eura i vratiti im drahmu, što jedan ugledan ekonomist iz Münchena ponavlja svaki put kad samo vidi neki mikrofon pod nosom? Je li nam ta veličanstvena ideja ujedinjene Europe doista tako malo važna? Za njih ovdje nema mjesta, marš van!

Naravno da projekt Europe ima upravo dramatične pogreške u konstrukciji. Kriza Atene nam pomaže da vidimo te greške i da se prihvatimo popravaka. Ali Europa također treba značiti solidarnost, treba biti u stanju naći put da se zajednički riješi grčki problem.

Može se razumjeti svaki pojedini zastupnik njemačkog parlamenta koji glasuje protiv novog paketa pomoći Grčkoj. Ali nije dovoljno tek reći "ne", nego i razviti nove ideje, prijedloge, alternative kako da se Grke ipak zadrži u zoni eura.

Solidarnost mora biti europska vrlina

Sad se doista moraju slomiti lanci. I to jedino može biti radikalni oprost dugova za koji se zalaže i Međunarodni monetarni fond. Naime, u Washingtonu je mnogima već puna kapa stalnog bavljenja s gospodarski beznačajnom nacijom na rubu Europe dok mnoge druge članice MMF-a u kojima doista vlada glad imaju probleme posve drugih dimenzija.

Time se neće steći mnogi prijatelji u Berlinu, ali i tamo već mnogi odavno znaju da drugačije neće ići. Ali, to se tako ne smije nazvati. No i produženje otplate dugova na šezdeset godina je krivo rješenje: to više neće doživjeti nitko tko o tome ovih dana raspravlja.

Ono što se traži je hrabrost: hrabrost reći istinu, što nekoga, u najgorem slučaju, može stajati i položaja. Grčka mora dobiti šansu da stvori gospodarski sustav koji će donositi dobit, porezni sustav koji će ubirati porez. Mora svojim građanima ponuditi perspektivu da oni svoj novac ne šalju u inozemstvo.

Može li to uspjeti za vladavine premijera Tsiprasa čija je vlada Grčku prije svega koštala novca umjesto da ga stvara, u to se može ozbiljno sumnjati. Ali to trebaju odlučiti Grci. Kako se čini, ionako će ubrzo tamo biti izbori.

Europa bi trebala pokazati svoju bolju stranu, treba pomoći svojevrsnim Marshallovim planom. To bi bio i najbolji odgovor za mnoge protivnike Europe koji već odavno postaju sve glasniji. I to ne samo u Ateni nego i u mnogim drugim glavnim gradovima Europe.