Strah službenog Skoplja

Bio je to pokušaj da se probude zli duhovi iz 2001. Mnogo toga podsjeća na tadašnje događaje. Mediji su tada, kao i sada, javili da se pojavila grupa uniformiranih i naoružanih ljudi u sjeveroistočnom dijelu Skoplja, na kosovsko-makedonskoj granici. To je „iskušana lokacija“ za takve aktivnosti. Potom je uslijedio i napad te naoružane grupe na makedonsku pograničnu policiju, a vlada sve to skoro pa da je ignorirala.

Ipak, između ta dva događaja proteklo je 14 godina i današnja situacija bitno se razlikuje od tadašnje. Ohridski sporazum kojim je 2001. okončan sukob makedonskih snaga sigurnosti i albanskih pobunjenika, nije ostao bez efekta. S jedne strane, Albanci koji čine četvrtinu stanovništva Makedonije mnogo su bolje zastupljeni u državnim institucijama, a Makedonci su to, s druge strane prihvatili, ili su se makar na to navikli. Međuetnički odnosi u zemlji još uvijek su fragilni, ali su ipak mnogo stabilniji nego tada. Dokaz za to jeste da akcija naoružane skupine nije naišla na značajniju podršku političkih stranaka makedonskih Albanaca ili albanskog stanovništva, ali ni susjednih zemalja.

Zbivanja koja su se očekivala

Ako je to tako, onda se postavlja pitanje zašto su morale poginuti 22 osobe, osam policajaca i 14 napadača? Za jasan odgovor je, dan nakon događaja, prerano. Predstavnici službene makedonske vlasti okvalificirali su taj događaj kao „teroristički akt koji je došao izvana s ciljem da destabilizira državu“. U javnosti kruže razna nagađanja. Po jednima je to akcija kriminalaca koji su htjeli osigurati put za svoj šverc. Po drugima, u pitanju međunarodna zavjera kako bi se osujetili planovi o gradnji ruskog plinovoda – jer je Makedonija, navodno, izabrana kao najslabija karika u lancu Turska-Grčka-Makedonija-Srbija-Mađarska. Treći su pak uvjereni da iza svega stoji makedonska vlada koja želi skrenuti pažnju s optužbi kojima je izložena zbog korupcije i zloporabe vlasti.

Neovisno od toga ima li realne osnove za ovo posljednje nagađanje, mnogi u Makedoniji su ovakvo nešto očekivali. Iznenađujući su jedino razmjeri incidenta. Postojala su upozorenja da će društvo oko premijera Gruevskog (naslovna fotografija), prije velikih demonstracija oporbe zakazanih za 17. svibnja, pokušati inscenirati međuetnički konflikt kao posljednje sredstvo za skretanje pažnje s najtežih slučajeva zloupotrebe vlasti. Naime, snimci koje posjeduje oporba i koje sukcesivno objavljuje, ukazuju na korupciju tešku milijune eura, na veliku zloporabu vlasti, kao i na izravan utjecaj na pravosuđe i medije. U to spada čak i pokušaj da se zataška ubojstvo koje je počinio jedan policajac. Objavljivanje snimaka postupno ugrožava premijerovu vlast.

Građanska svijest se budi

Ja ipak mislim da je za vlast najopasnija građanska svijest koja se budi iz dubokog sna. Svakodnevne demonstracije stotina i tisuća građana, najprije u Skoplju, pa onda i u drugim gradovima, prijetile su da kanaliziraju veliko nezadovoljstvo osiromašenog naroda i omladine bez perspektive. Prema mom mišljenju još je važnije to da su Makedonci, Albanci i Srbi demonstrirali zajedno. „Zajedno smo jači“, uzvikivali su ljudi na protestima, pokazujući tri uvezane nacionalne zastave – makedonsku, albansku i srpsku. Sada je svejedno tko je organizirao incident u Kumanovu, ali svi koji žele destabilizirati Makedoniju morali su reagirati nakon ovakvih slika udruženih ljudi.

I još jedan aspekt se mora spomenuti: međunarodna javnost i političari morali su mnogo ranije posvetiti pažnju razvoju događaja u Makedoniji. Situacija u zemlji zaoštravala se u dubokoj sjenci krize u Ukrajini i financijske krize u eurozoni. Nakon samita Sjevernoatlantskog saveza 2008. i grčkog veta na prijam Makedonije koji je već bio dogovoren, postale su primjetne negativne tendencije koje su se u međuvremenu samo pojačavale. Reformska želja je splasnula, autoritarno rukovođenje državnih poslova postalo sve očitije i zemlja, usprkos svim preporukama Europske komisije, ide u suprotnom smjeru.

U Makedoniji ne postoji politički dijalog, oporba bojkotira parlament. Sve se to moglo na vrijeme izbjeći, ali je grčki veto na prijem Makedonije u NATO poslužio kao izgovor i drugim protivnicima proširenja Europske unije. Nije se energično reagiralo na sve optužbe kojima je bila izložena vlada u Skoplju. Sada smatram da će Europsku uniju koštati mnogo više napora da preusmjeri zemlju na pravi put. To se mora dogoditi i međunarodna zajednica može računati s tim da u Makedoniji ima puno onih koji žele modernu i doista demokratsku domovinu.