Donald Trump je jedan eratičan predsjednik čije su izjave i djela često obilježeni stvarnim ili prividnim proturječnostima. Tako je to i u odnosu prema Iranu gdje je predsjednik prvo najavio volju za direktne pregovore s vodstvom te zemlje da bi ubrzo nakon toga Iranu prijetio potpunim uništenjem. Činjenica da su izjave Trumpa nakon razdoblja verbalnog i stvarnog zveckanja oružjem bile popraćene i slanjem jednog američkog nosača aviona u tu regiju, dodatno povećava napetosti i zbrku oko Trumpovog kursa prema Teheranu.
Prvo: Problem kojeg ću onda ja riješiti
Ali postoje tri osnovne konstante koje možda ne objašnjavaju, ali možda barem čine jasnijim ono što čini Trump. Prva konstanta koja je obilježila čitavo razdoblje i djelovanje predsjednika jest njegova sklonost stvaranju problema, nakon čega će se onda on praviti kao da ih rješava.
Sukob s Iranom je odličan primjer za taj postupak. Tako je Trump, bez ikakve šale, ovog vikenda objavio kako neće dopustiti da Teheran dobije atomsko oružje. Makar je upravo on bio taj koji je nakon mnogo godina pregovora u kojima je SAD imao glavnu riječ poništio sporazum o atomskom programu Irana bez da je pritom imao nekakvu realističnu alternativu. Taj sporazum se mnogim kritičarima i ne samo u SAD-u činio previše labav i previše uzak u sadržaju, ali je dokazano barem otklonio opasnost koju Trump sada želi obuzdati: gradnju iranske atomske bombe.
Drugo: Ne slati vojnike nego ih vratiti kući
Druga konstanta koja čini jasnijim Trumpov odnos prema Iranu jest da on ne želi vojni sukob s Iranom. Taj stav se zasniva na dubokom nepovjerenju predsjednika prema američkim vojnim misijama, nešto što na iznenađujući način dijeli sa svojim prethodnikom Barackom Obamom, bez obzira koliko ga inače mrzio.
Tako je i jedno od najvažnijih obećanja u njegovoj kampanji America First bilo da će okončati skupe, takozvane Forever Wars vječite ratove kakav je onaj u Afganistanu i da će vratiti američke vojnike kući. Vojni sukob kojeg bi on izazvao s Iranom ne samo da bi bio u proturječnosti s njegovom osobnom i dubokom nepovjerljivošću prema američkim vojnim operacijama nego bi prekršio i jedno od najvećih Trumpovih obećanja i to usred nove predsjedničke kampanje.
Povrh toga je sigurno i Trumpu jasno kako bi rat s Iranom iz mnogo razloga bio mnogo opasniji i teži nego rat s neusporedivo manjim i malobrojnijim Irakom i da za takav sukob u SAD-u jednostavno trenutno nema nikakve suglasnosti.
Trumpova nesklonost ratovanju s Iranom nipošto ne znači kako je isključen oružani sukob s tom zemljom. Jer Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton uporno zagovara sukob s Iranom i za razliku od svog šefa je golemi zagovornik američkih vojnih intervencija u inozemstvu. Prije nego što je došao na ovo radno mjesto, Bolton je u člancima za Wall Street Journal uporno zagovarao bombardiranje Irana i Sjeverne Koreje.
To još nije jamstvo da neće biti rata
Ali Trumpu je jasno da s Boltonom ima tvrdolinijaša u Bijeloj kući i nedavno je objavio kako je čudno da je upravo on taj koji mora smirivati Boltona. Kako prenose američki mediji, Trump se i u svojim krugovima požalio na Boltona kako ga on tjera u rat. Bolton je dakle upozoren: već u pregovorima sa Sjevernom Korejom su privremeno ograničene njegove ovlasti nakon što se i Pjongjang požalio na takve nepomirljive stavove. Zato je potpuno moguće i da Trump otpusti svog savjetnika za nacionalnu sigurnost ako će steći dojam kako ga on tjera u rat i bez njegove volje.
Realnija od stvarnog i smišljenog rata s Iranom jest neželjena vojna eskalacija u starom sukobu s tom zemljom. Trumpova politika Maximum Pressure, maksimalnog pritiska prema Iranu koju i on zagovara, svakako povećava opasnost od vojnog sukoba. Njega mogu izazvati i drugi brojni sudionici u regiji od kojih svaki slijedi svoje interese. Takav, iz očišta Teherana nametnuti vojni sukob, onda ni Trump neće moći izbjeći već i iz unutrašnjopolitičkih razloga.
Treće: „Ja mogu bolje!"
Treća konstanta u Trumpovom odnosu prema Iranu jest njegovo uvjerenje kako on zna bolje i kako bi on u pregovorima s Iranom izvojevao bolji sporazum o atomskom programu od onoga iz kojeg se povukao.
U tome ima barem dva problema: kako bi pregovori uopće bili mogući, obje strane barem teoretski trebaju biti spremne na kompromise. Već na američkoj strani i tvrdokornom odnosu Trumpove vlade prema Iranu se to čini praktično nemogućim.
Ali čak i da dođe do direktnih pregovora sa čelništvom Irana kakve želi Trump, to nipošto nije jamstvo uspjeha. Primjerice: ni nakon dva sastanka Trumpa sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong Unom nije postignut nikakav uspjeh o tamošnjim nuklearnim ambicijama.
Trumpova samouvjerenost da bi, kada bi on pregovarao, onda sigurno uspio nadvladati interese njegovog partnera u pregovorima u potpunoj je suprotnosti s realnošću.