Život bez zida - stvarno?

Ja sam s njim odrastao. Bio je samo nekoliko stotina metara udaljen od mog igrališta: Berlinski zid. Kad sam bio malo stariji, preselili smo se i s mog kuhinjskog prozora sam mogao gledati na drugu stranu: na Istočni Berlin. Bio sam okružen zidom, ali ipak sam se osjećao slobodno. I to si nisam umišljao, jer ja sam mogao putovati kudgod sam htio, pa čak i u DDR. Moji sunarodnjaci s istoka to nisu smjeli. Osim ako su bili umirovljenici.

Kada je taj ogavni, 160 kilometara dugi objekt 13. kolovoza 1961. izgrađen, ja još nisam bio rođen. Rodio sam se dobru godinu kasnije. Zid je, dakle, bio stariji od mene, ali ja sam ga nadživio. Sada sam na ovom svijetu skoro duplo duže nego što je to bio ovaj "antifašistički bedem". Tako su vlastodršci u DDR-u zvali ovaj nehumani, smrtonosni objekt kojemu su hrabri građani stali na kraj. Nakon čitavih 28 godina, dva mjeseca i 27 dana. I upravo toliko dugo je on danas, 5. veljače, već povijest.

Berlinskog zida više nema - osim nekoliko spašenih fragmenata. I oni su potrebni da bi svijet i generacije koje dolaze mogli steći dojam o tome kakve posljedice zidovi mogu imati po ljude. A te posljedice mogu biti jako dalekosežne i dugotrajne. Razdvojenost u prošlosti postaje očita kada, na primjer, razgovaram  s ljudima koji su živjeli u DDR-u. Kada se žale zbog nižih mirovina - uglavnom s pravom. Stvarno je sramota da ni danas, 28 godina nakon pada Zida one još nisu izjednačene.

Mene uopće ne čudi što se još jako puno građana bivše Istočne Njemačke osjeća građanima druge klase. Nikada mi nije bilo jasno zašto je najveći dio elite DDR-a zamijenjen ljudima iz Zapadne Njemačke. Naravno da sam shvaćao zašto se to radi kod dužnosnika koji su imali posebno velike političko-ideološke mrlje na životopisu, ali sječa glava u poduzećima, na sveučilištima, u kulturi? Za moj ukus se tu otišlo predaleko. Istočni Nijemci su i u 2018. godini još, proporcionalno gledano, premalo zastupljeni.

Merkel nije utjeha

Bi li me trebalo tješiti da je moja kancelarka koja je već 13 godina na vlasti socijaliziranau DDR-u, iako je rođena u Hamburgu? To zvuči sarkastičnije nego što želim. Naprotiv: mislim da bi unutarnje ujedinjenje bilo puno efikasnije kada bismo imali više ljudi poput Merkel na visokim i najvišim funkcijama. Između ostalog sam i zbog toga žalio što se Joachim Gauck 2017. nije kandidirao za još jedan predsjednički mandat.

Na jednom drugom području politike je moje zgražanje i nerazumijevanje još veće - kada se radi o izoliranju stranke Ljevice. Konzervativci (CDU/CSU) još uvijek ne žele s njima surađivati u Bundestagu - čak ni kod tema oko kojih su načelno složni, na primjer kod antisemitizma. Najkasnije tu bi predsjednica CDU-a Merkel trebala lupiti šakom o stol!

Nedavno sam imao priliku vidjeti da i u krugovima kancelarke postoji respekt za političare Ljevice kada sam nazočio prijemu povodom 70. rođendana Gregora Gysija. Predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble je hvalio integrativnu ulogu slavljenika rođenog u Istočnom Berlinu i odraslog u jednoj komunističkoj obitelji. Schäubleov izraz poštovanja i divljenja je bio iskren. Konačno da je netko riječ "kršćanski" ispunio sadržajem. Bilo bi dobro kad bi se to događalo češće.

Novi vjetar nove generacije

Za mene je jedno sigurno: onome tko u sadašnjosti paušalno odbija neki politički stožer zbog njegovih korijena u prošlosti definitvno nedostaje politička zrelost. Na taj način se betoniraju mentalni zidovi u zemlji u kojoj je prije 28 godina, dva mjeseca i 27 dana srušen jedan betonski zid.

Nedavno sam slavio sa svojom obitelji prvo njemačko-njemačko vjenčanje, kako se prije govorilo. I mladi i mlada su rođeni nekoliko godina prije pada Zida. On je iz Baden-Württemberga, ona iz Saske. Danas žive u Leipzigu, gradu heroja. Njegovi građani su 1989. godine svojim legendarnim demonstracijama ponedjeljkom dali značajan doprinos mirnoj revoluciji u DDR-u.

Ovakve priče su generaciji moje mlađe rodbine u koje ubrajam i svoju djecu, na sreću, postale normalne. Bilo bi dobro kada bi se i stariji ugledali u njih. A političarima poručujem da i oni posljednji "hladni ratnici" shvate u kojem vremenu živimo i da djeluju odgovorno. Jer tek onda će moći pasti zadnji zidovi.