Kompjutorske igre sve savršenije i sve unosnije
24. veljače 2004Prije dvadesetak godina neki su kompjutori su služili isključivo za igru, drugi za ozbiljan rad. S vremenom su igre postale uobičajena primjena svakog PC-a i najčešća su zabava današnje djece i mladeži. To je područje na kojem se okreću milijarde eura.
Programeri svoje programe više ne pišu kod kuće i iz čistog zadovoljstva, nego su potpisali ugovore s velikim izdavačima i sjede u ogromnim studijima u kojima usavršavaju svoje projekte koji doduše gutaju milijune, ali i donose milijune. Tu je još i zarada od promidžbenih artikala, kao što su majice, action figurice, posteljina, posteri i drugo. Danas junacima kompjutorskih igara stas i glas daju profesionalni glumci, a glazba se povjerava vrhunskim glazbenicima. Najnovija postignuća danas se predstavljaju na specijaliziranim sajmovima, a najveći se svake godine održava u lipnju u Los Angelesu, no odmah iza njega sajam je u Leipzigu, "games Convention”. Prodajom igrica i artikala s njihovim motivima i likovima u međuvremenu se zarađuje više novca nego na filmovima, a čak i oni nastaju prema sadržajima igara s PC-ja. Lara Croft je dobar primjer.
Od jednostavnih igrica od nekoć, od oblika koji padaju i koje treba složiti u Tetrisu ili ”Super Marija” koji skakuće po ekranu danas kompjutorske igrice nude virtualnu stvarnost. Animacije koje vjerno odražavaju vodu, dinamično svjetlo i fizikalno sasvim korektno ponašanje nekog vozila davno je ostalo nešto što je na nižoj tehnološkoj razini. Tehnika je otišla toliko naprijed da se statična pozadina iz kompjutora jedva još može razlikovati od neke dobre fotografije. Specijalnom kamerom snimaju se pokreti pravih ljudi i prenose na kompjutorske figure, tako da je dojam realnosti zajamčen. Podražavanje stvarnosti načelo je koje se primjenjuje i kod zvukova, svejedno jesu li to ptičice, šum vode ili šum helikoptera i tenka. Kad iz neke igre, ako je računalo još priključeno na surround sound system, prasne grmljavina, refleksno se pogleda kroz prozor, ne pada li kiša zaista.
Priče kroz koju ih igrica vodi, kažu zagorljivi kompjutorski igrači, donosi napetost poput kakve dobre knjige. No još veća napetost vlada kada se u igru uključi više igrača - bilo preko interneta ili ako su umreženi u lokalnu mrežu. Upravo ona nudi ekstremno visoku brzinu prijenosa, i takvi takozvani LAN-partyji sve su omiljeniji - igrači se ujedinjuju u saveze ili klanove, a nerijetko su to ljudi koji se poznaju samo preko interneta, priča jedan od zaljubljenika u kompjutorske igrice Philipp Schmitt. Članovi klana zajednički razvijaju strategiju igre: ”Na primjer, na nekim kartama na kojima se igra svaki igrač zna kamo se kreće drugi, gdje se nalazi i što upravo radi. Međusobno se tijekom igre informiraju što se upravo događa. Veliki se klanovi umrežavaju, uspostavljaju svoju vlastitu hijerarhiju i tablicu, i često osvajaju velike nagrade, bilo u predmetima ili u novcu.”
LAN Party nudi neopisivu atmosferu, tvrdi Philipp. A nakon što su i tvrtke otkrile tu veliku rupu u tržištu uskočili su sa svojim sponzorstvima kako bi privukli što više ljudi. Vrhunac je ”World Cyber Games”, službeno svjetsko prvenstvo koje se održava u Tokiju, upravo tamo gdje su kompjutorske igre omiljenije nego igdje na svijetu. Nagrade koje se tamo osvajaju ukupno su vrijedne nekoliko desetaka milijuna dolara: "Velike igre, završnice na turnirima prenose se na velikim ekranima i oni koji su ispali gledaju. Kada netko napravi dobar potez tada svi plješču. Prilično je posebna atmosfera.”
Međutim, to oduševljenje ne dijele kritičari ovog medija - poglavito roditelji, liječnici, političari ili učitelji, koji su - često i s razlogom - zabrinuti zbog pretjeranog konzumiranja kompjutorskih i video igrica. Pri tom posebno ističu kako su one pune nasilja, da oni koji stalno vise na igricama gube kreativnost, često i smisao za realnost, stvara se ovisnost i da se stalnim sjedenjem pred ekranom ubija prava komunikacija.
S druge pak strane oni koji razvijaju igrice, igrači, novinari koji u stručnim časopisima ocjenjuju kompjutorske programe i igrice mišljenja su da bi vrhunske izvedbe mogle dobiti status koji uživaju knjige i filmovi. Neki čak govore o tomu da bi ih trebalo svrstati u kategoriju umjetnosti.