Komplicirana Steinmeierova misija u Varšavi

To je bio povijesni proboj, novi početak. 17. lipnja 1991. tadašnji kancelar Helmut Kohl i poljski premijer Jan Krzysztof Bielecki potpisali su Njemačko-poljski sporazum o prijateljstvu.

Ovaj sporazum nije samo predstavljao miljokaz u procesu pomirenja dviju susjednih zemalja nakon trauma Hitlerovog nacionalsocijalizma, Drugog svjetskog rata i komunističkih diktatura u Istočnoj Njemačkoj i Poljskoj. To je bila i jedna važna točka europske povijesti, usporediva s Elizejskim ugovorom između Njemačke i Francuske. 

Od primjernog do problematičnog učenika

Da, bio je to dobrim dijelom jedan potez pun smionosti i vizije: ujedinjena Njemačka je sada demokratskoj Poljskoj zajamčila pomoć u procesu približavanja Zapadu. Time bi posljedice pakta Staljin-Hitler kao i u Jalti dogovorene nove podjele u Europi trebale biti simbolički prebrođene. Poljska je od tog trenutka, uz njemačku podršku, trebala ponovno dobiti svoje mjesto u društvu zapadnih demokracija.

30 godina kasnije, slike nije tako jasna. Da, Poljska je postala članica NATO-a i Europske unije. Istina je da joj pripada stalno mjesto za europskim stolom. Njemačka je, kako bi se to ostvarilo, djelovala aktivno i u velikoj mjeri pridonijela tom razvoju. Poljska je danas jedan od najvećih trgovinskih partnera Njemačke. 

S druge strane se na Poljsku nakon pobjede nacionalno-konzervativnog bloka iz Bruxellesa, Pariza ili Berlina gleda sa zabrinutošću. Poljska zbog aktualnog procesa zbog povrede EU-ugovora stoji u negativnom svjetlu. Na kritički nastrojene medije u Poljskoj se vrši pritisak.Nekadašnji primjerni učenik se pretvorio u problematičnog. Je li Poljskoj vladi još uopće stalo do europskih vrijednosti? Ili je za nju EU samo zajednički gospodarski prostor ili još bolje: bankomat za potrebe poljskog proračuna? Ovakva pitanja su više nego opravdana.  

Plodovi sporazuma iz 1991.

Usprkos tomu je dolazak njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera povodom 30. obljetnice potpisivanja Njemačko-poljskog sporazuma pozitivan signal. Unatoč činjenici što je gost morao odgovarati na neugodna pitanja i opaske. Poput onih o plinovodu Sjeverni tok 2 oko kojeg je Varšava s pravom nezadovoljna. Ovo pitanje se tiče sadašnjosti.

No ostala pitanja su duboko povezana s prošlošću: Poljska tako npr. želi da se u Berlinu do 2024. izgradi spomenik poljskim žrtvama Drugog svjetskog rata.

Istodobno Poljska traži povrat kulturnih dobara koja su oteta tijekom nacionalsocijalističke okupacije Poljske. I iako su sva ta pitanja opravdana, ona stvaraju težak teren za njemačkog predsjednika koji, prema Ustavu, ima vrlo malo utjecaja na dnevnu politiku. 

Varšava je u posljednje vrijeme postala mnogo samosvjesnija i energičnija. Tom razvoju događaja se zapravo nema što zamjeriti. Razlike treba rješavati transparentno i otvoreno. Možda je i to jedan od plodova sporazuma iz 1991.

Možda se dva partnera sada bolje poznaju i mogu se sučeljavati na istoj razini. Steinmeierov domaćin, poljski predsjednik Andrzej Duda nije skrivao činjenicu da susret s njemačkim kolegom neće samo biti bezazlena protokolarna rutina. No: unatoč razlikama, postoji želja za daljnjim produbljivanjem odnosa. I to je samo po sebi već nešto.