Krhki mir zapečaćen Versajskim ugovorom

Nade Philippa Scheidemanna u olakotne okolnosti ostale su neuslišene. Kancelar Njemačkog Carstva smatrao je da su odluke dogovorene na konferenciji u Parizu neprihvatljive. "Koja ruka se ne bi osušila koja bi sebe i nas stavila u ovakve okove?", pitao je ovaj socijaldemokrat. Time je Scheidemann, koji je 9. studenog 1918. godine u Berlinu proglasio republiku, kratko i precizno izrazio raspoloženje rasprostranjeno u svojoj domovini. Mirovni ugovor se pokazao kao teška hipoteka za novonastalu demokraciju.

Njemački Reich je bio obvezan plaćati ratne reparacije u milijardskim iznosima, izgubio je svoje kolonije u Africi, Aziji i na Pacifiku i morao se odreći od 13 posto svog teritorija u korist drugih država. Francuskoj je tako pripao Alsace-Lothringen, a Zapadna Pruska najvećim dijelom Poljskoj. Osim toga su SAD, Velika Britanija, Francuska i Italija Njemačku i njezine saveznice proglasile jedinim krivcem za početak rata s obrazloženjem da su one svoje protivnike "prisilili" na rat i zaključili kako su kao njegovi "pokretači odgovorne za sve gubitke i štete".

28. lipnja 1919. godine je Mirovni ugovor zaključen u dvorcu Versailles pored Pariza, ali bez potpisa predsjednika vlade Scheidemanna koji je podnio ostavku. No, unatoč tome, Njemačka je samo uz protest potpisala nakon što su pobjednici zaprijetili invazijom svojih trupa. Porajnje je već ionako bilo zauzeto od primirja uspostavljenog 11. studenog 1918. godine . Zbog teških uvjeta postavljenih Njemačkoj Nijemci su Versajski ugovor percipirali kao "mir po diktatu". Povjesničar Eckart Conze u razgovoru za DW kaže da smatra kako je ovaj prigovor bez sumnje opravdan. Nijemci, argumentira on, nisu sudjelovali u mirovnim pregovorima i nisu imali sudjelovali u formuliranju ugovora.

Modificiranje mirovnog ugovora

Iako su Njemačkoj nametnuti teški uvjeti, ona je ipak mogla ostati jedna jaka nacionalna država usred Europe, kaže Conze. Osim toga je, objašnjava, teret ratnih reparacija, koji najprije nije bio konkretno definiran, kasnije prilagođen njemačkoj solventnosti i njezinoj ekonomskoj sposobnosti. 132 milijarde maraka, koje su pobjedničke sile odredile 1921. godine, Njemačka je mogla do kraja desetljeća dodatnim pregovorima smanjiti na 36 milijardi. "S obzirom na svjetsku ekonomsku krizu, isplate su 1932. godine čak kompletno obustavljene", podsjeća Conze na jedan za Njemačku barem financijski pozitivan razvoj.

Unatoč tome, Weimarska republika (nazvana po mjestu održavanja prve skupštine) bila je na rubu ponora. Brojni neprijatelji demokracije - monarhisti, nacionalsocijalisti - borili su se protiv Republike od prvog dana. U njihovim očima su samo demokratske snage bile krive za događanja na Mirovnoj konferenciji, a ne autoritarno carstvo koje je izgubilo rat. "Ova perfidna argumentacija je bila tako djelotvorna zbog toga jer je njemačko stanovništvo skoro jedinstveno odbacivalo Versajski sporazum", ukazuje povjesničar Conze.

Adolf Hitler je u potpunosti ignorirao Mirovni ugovor

No, u nacističku diktaturu nije vodio direktan put. I za ljude u godini 1919. je budućnost bila još otvorena, smatra Conze. Ali desničarski protivnici Republike su Versajski ugovor iskoristili kao instrument "suzbijanja demokracije da bi je na kraju potpuno uništili". Politička ubojstva nisu bila rijetkost. Najpoznatija žrtva je bio ministar vanjskih poslova Walter Rathenau kojega su ubili desni ekstremisti u Berlinu 1922. godine. Za njih je ovaj socijaldemokrat bio omraženi simbol tzv. "politike ispunjavanja" zahtjeva pobjednika u Prvom svjetskom ratu.

Nada u dugoročni mir Versajskim ugovorom se nije ostvarila. Nakon što je Adolf Hitler preuzeo vlast, došao je kraj vremenima njemačke suzdržanosti. Nacionalsocijalisti su se naoružavali unatoč zabrani i kovali nove saveze s fašističkim zemljama kao što su Italija i Španjolska. Britanska politika popuštanja (Appeasement) nije ostvarila cilj, SAD u Europi više nije igrao nikakvu ulogu. I u okvirima Mirovnog ugovora osnovana Liga naroda se pokazala kao preslaba da bi spriječila iduću katastrofu.

Emmanuel Macron upozorava na "stare demone"

Eckart Conze je analizirao razloge tog neuspjeha u knjizi "Velika iluzija: Versailles 1919. godine i novi svjetski poredak". Upućuje da su nakon Drugog svjetskog rata pobjedničke sile pokušale izvući pouku iz situacije nastale nakon 1918. godine. "Tu spadaju bezuvjetna kapitulacija njemačkog Wehrmachta i preuzimanje vrhovne državne vlasti u Njemačkoj od strane saveznika." No prije svega se, kako kaže Conze, nakon 1945. godine radilo na tome da se razviju međunarodne strukture i institucije koje su trebale spriječiti povratak u konfrontativni nacionalizam i politički unilateralizam.

Barem u zapadnom svijetu su se pod vodstvom SAD-a, kako kaže Conze, razvile multilateralne organizacije i sustav utemljen na pravilima. Conze kaže da se činilo da se taj poredak nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i okončanja Hladnog rata proširio na cijeli svijet. "Danas je on, međutim, pred većim izazovima nego ikada ranije", kaže Conze. Prema njegovim riječima, novi nacionalizam i unilateralizam, hranjeni populizmom i autoritarizmom, prijete stabilnosti međunarodnog poretka. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je zbog toga upozorio na "stare demone" iz vremena između dva rata koji se ponovno bude. "I zbog toga nam se ´Versailles´ponovo približio", vjeruje Conze.