Kuda s viškom ekološke struje?

Čas sija sunce, čas puše vjetar. A ponekad ni jedno niti drugo. Za konstantnu opskrbu energijom iz obnovljivih izvora sve važnija postaje mogućnost njezinog skladištenja. U njemačkoj saveznoj pokrajini Rheinland-Pfalzu, u parku Morbach, predstavljeno je pilot-postrojenje koje bi trebalo riješiti ovaj problem.

Jedan jednostavni kontejner

Nadu da ćemo se u velikoj mjeri moći opskrbljivati energijom budućnosti predstavlja jedan jednostavni kontejner dimenzija 6x3x3 metra. U unutrašnjosti tog kontejnera nalazi se mnoštvo cijevi, a jedini zvuk koji iz njega dolazi je muklo šištanje. Kontejner sam dobija struju iz mješavine sunčeve energije i energije vjetra. "Ovom strujom prvo proizvodimo vodik. Onda još trebamo ugljični dioksid kojeg na ovom mjestu dobijamo iz pogona za bioplin. Uzmemo vodik kojeg je proizvela struja i ugljični dioksid i iz te mješavine pravimo metan, kojeg možemo pohraniti u mrežu za zemni plin. Tako se i obnovljiva energija može uskladištiti....", objašnjava ovaj postupak inženjer u Centru za istraživanje sunca i vodika Baden-Württemberga Ulrich Zuberbüler.

Pri transformaciji ekološke struje u metan gubi se trećina korištene energije. Dobiveni metan je glavni sastojak zemnog (prirodnog) plina. On može, isto kao i zemni plin, sagorijevati u konvencionalnim industrijiskim elektranama i tako proizvoditi struju. U ovom procesu govorimo o "postrujavanju". Postrujavanje metana je manje štetno po klimu nego kad se struja proizvodi uz pomoć nekih drugih fosilnih energenata, poput primjerice ugljena, objašnjava ovaj stručnjak.

"U načelu radi se o zatvorenom krugu. Ako proizvedemo obnovljivi metan i onda ga ponovno spalimo, oslobađamo ugljični dioksid kojeg ćemo pri proizvodnji novog metana ponovno trebati. A ugljični dioksid dobivamo od biljaka koje koristimo u pogonu za bioplin ili ga uzimamo izravno iz atmosfere", kaže Zuberbüler.

Veliki korak za tehnologiju

Količina metana koja se uz pomoć ovog pilot-pogona može dobiti je doduše još vrlo mala. No ako se ostvare želje investitora, već bi za dvije godine bila moguća gradnja postrojenja jačine šest megawatta. Znanstvenici kažu kako bi u idealnom slučaju ovakva postrojenja trebalo imati na mjestima gdje postoje problemi da se uskladište velike količine viška proizvedene struje.

Ukoliko bi se ova tehnologija pokazala uspješnom, to bi bio veliki korak na putu za opskrbu strujom iz 100 posto obnovljivih energija. Jer tada bi se energija dobivena iz vjetra ili od sunca uistinu mogla dugoročno pohraniti. U Njemačkoj npr. kapaciteta za spremanje i raspodjelu zemnog plina već ima, jer tu ima puno podzemnih spremišta za njega, tzv. kaverni.

Trenutačne metode koje se koriste za pohranjivanje obnovljivih energija ni u kom slučaju ne mogu pokriti potražnju. Te se tehnologije ograničavaju prije svega na crpne hidroelektrane, odnosno na velika umjetna jezera u kojima se na pritisak dugmeta puštanjem tekuće vode može uz pomoć turbina proizvesti energija. Stručnjaci samo u Njemačkoj procjenjuju da su potrebe za pohranjivanjem struje dobivene od obnovljivih energija otprilike između 500 i 1.000 puta veće od kapaciteta koje danas imaju pumpne elektrane.

Ipak, put do industrijske upotrebe ovog pilot-projekta je još dug. Prije no što se 2013. bude otvorilo veliko postrojenje od šest megawatta, koje bi trasformiralo ekostruju u metan, tehnologija se još mora usavršiti. Stoga znanstvneici ove godine planiraju izgraditi i isprobati još dva velika pilot-postrojenja.

Autor: Nicolas Martin/ S. Kobešćak

Odg. ur.: D. Dragojević