Lanac izrabljivanja kroz Europu

Loza na obroncima uz dolinu rijeke Mosel je obrana, privremeni ležajevi smješteni po barakama i garažama su uklonjeni, a sezonski radnici su se vratili u svoje zemlje na istoku Europe. U mjesecima u kojima su brali lozu u Njemačkoj su njihova polja u Poljskoj, Bugarskoj ili Rumunjskoj obrađivali radnici koji žive još istočnije: Ukrajinci, Moldavci i Gruzijci. Sve je to radna snaga koja je tako malo plaćena da te poslove ne žele raditi niti Poljaci, Bugari ili Rumunji. Oni pak radije odlaze u Njemačku gdje mogu zaraditi više i gdje opet nema Nijemaca koji bi željeli raditi za tako male nadnice.

Ekonomisti govore o procesu u kojem svi zarađuju i imaju korist. Sindikati pak strahuju kako je to tek sve složeniji lanac izrabljivanja. Stručnjaci za tržište rada smatraju kako će se ova, kako se stručno zove "cirkularna migracija" u Europi još više širiti slijedećih godina. "Tu postoji potiskivanje i konkurencija različitih skupina ljudi", objašnjava Werner Eichhorst iz Instituta za budućnost radnih tijekova sa sjedištem u Bonnu.

Svugdje se traži još jeftiniji radnik

Mnoga poduzeća hladnokrvno iskorištavaju tu konkurenciju, tvrdi Harald Wiedenhofer iz Europskog saveza sindikata u djelatnika u poljoprivredi, industriji hrane i turizmu. U Njemačkoj, Španjolskoj, Poljskoj, posvuda postoji trend toliko malo plaćati za jednostavan rad da njega mogu željeti samo radnici iz siromašnijih zemalja. Ali čak ni tim ljudima često ta zarada nije dovoljna da bi od nje mogli živjeti.

Zato se Wiedenhofer i njegov Sindikalni savez bore za uvođenje minimalne nadnice koja bi radnicima omogućavala život dostojan čovjeka. "Tu nije riječ o nekakvoj europskoj minimalnoj nadnicim nego o satnici koja bi vrijedila u svakoj pojedinoj zemlji Unije i koja bi bila 60 posto od prosječnog prihoda u toj zemlji", objašnjava Wiedenhofer. Još bi bilo bolje prihvatiti pravila kakva vladaju u zemljama na sjeveru Europe. "Na primjer u Danskoj su se poslodavci i posloprimci složili da i za strane radnike vrijede ista pravila kao i za domaću radnu snagu. To je dogovor koji može poslužiti kao uzor", smatra Wiedenhofer.

U tvornicama je još gore nego na poljima

Kad je riječ o minimalnim nadicama, sve je više zemalja Europske unije koji određuju takvu granicu, makar ona nije tako visoka kakvu bi željeli u sindikatu. Njemačka je zapravo jedna od posljednjih zemalja EU koja nema zakonski određenu minimalnu nadnicu i već ove godine je njemčka vlada najavila donijeti takav propis. Ali i dalje ima načina da se izigraju takva pravila i minimanle naknade.

Tako i u vinogradima oko rijeke Mosel su neki vinogradari i od obećanih sedam eura na sat odmah umanjili za trošak smještaja, makar spavali u njihovoj garaži na madracu smještenom na podu. "Ali to je češće izuzetak nego pravilo", tvrdi Andrea Adams iz Udruge poljoprivredika i vinara pokrajine Rheinland-Pfalz. Jer i vinarima se isplati da njihovi radnici budu zadovoljni i da i slijedeće godine opet dođu na berbu. "To su veze stvarane godinama i vlasnici vinograda i poduzeća su sretni kad su našli radnike u koje se mogu pouzdati i raduju se kad dođu opet."

Sindikalist Harald Wiedenhofer zato smatra kako je zapravo mnogo veća opasnost izrabljivanja stranaca u industrijskim pogonima nego u poljoprivredi. Jer poduzeća uvijek iznova razvijaju nove radne odnose kako bi još jeftinije plaćali radnu snagu.

Drastičan primjer je njemačka mesna industrija koja trenutno zapošljava 15.000 radnika iz Rumunjske koji rade za 3 do 6 eura po satu. To je moguće putem takozvanih ugovora o radu među poduzećima i kakva su moguća u Europskoj uniji. Tako na primjer njemačka klaonica naruči od jedne rumunjske tvrtke klanje i razlaganje 100.000 svinja, ali u Njemačkoj i za fiksni iznos. U takvom poslovnom modelu onda nema mjesta njemačkim odredbama o nadnicama, jer to zapravo radi jedna tvrtka iz Rumunjske.

Rješenje je moguće

Europska unija već desetljećima pokušava da istovremeno i potakne konkurenciju u ponudi usluga, ali i da zaštiti prava radnika. S rezultatima se ne može uvijek biti zadovoljan. Osobito u sektorima gdje se zapošljava nekvalificirana radna snaga se uvijek pronalaze rupe u zakonima i propisima. Tako se isprva zloupotrebljavala prividna samostalnost, gdje radnici nisu bili radnici nego "poduzetnici" koji rade samo za jednu tvrtku. Kad je to zakonski ograničeno, onda su se okrenuli "privremenim" ili "posuđenim" radnicima koji zapravo rade za neku drugu tvrtku od one gdje doista djeluju. Kad je i tu uvedena bolja zašita, sad pak cvjetaju takvi ugovori o djelu sa stranim tvrtkama.

Sve je to posljedica, misli Wiedenhofer, što u Europi ne postoje standardi koji bi ograničavali takve malverzacije. Ipak, kad je riječ o rumunjskim mesarima u njemačkim klaonicama, to više neće dugo trajati. Tamošnji sindikati su se dogovorili s vlasnicima postrojenja za obradu mesa da i za strance vrijedi minimalna nadnica od 7,75 eura na sat. To je za predstavnika sinidkata dokaz kako se svaka zlouporaba i izrabljivanje može spriječiti i samo na nacionalnoj razini, samo ako postoji politička volja. Ali je njemačka politika predugo oklijevala jer je strahovala od konkurencije klaonica u Francuskoj ili Belgiji.