LGBT osobe i Europa: borba za prava još uvijek traje
28. lipnja 2012
Glasnogovornik organizacije ILGA Europa (Međunarodna udruga lezbijki, gejeva, biseksualaca, trans- i interseksualnih osoba Europe) Juris Lavrikovs govori toliko brzo da mu se povremeno zapliće jezik. Želi reći što je više moguće i neprekidno iznosi nove detalje o diskriminaciji gej populacije koja je još uvijek prisutna u zemljama Europske unije.
Dok je, primjerice, rasna diskriminacija zabranjena na svim područjima u kojima se primjenjuju zakoni Unije, diskriminacija na osnovi seksulane orijentacije, vjerske pripadnosti ili invaliditeta zabranjena je samo u pitanjima zapošljavanja. Takva se situacija mora što prije promijeniti. Jednakost mora vladati također kada govorimo o pristupu uslužnim službama, stanovima ili obrazovanju, inzistira Lavrikovs. “Ali donošenje ove specifične legislative zapelo je već više godina na razini Vijeća Europe i gotovo je u potpunosti zaustavljeno”, žali se glasnogovornik ILGA-e. Nedostajala je, naime, suglasnost zemalja članica.
Diskriminacija u članicama Europske unije
Kao krovna udruga za nekih 360 srodnih organizacija iz ukupno 44 europske zemlje, ILGA u borbi protiv diskriminacije surađuje s institucijama EU-a. Lavrikovs je zadovoljan s dosadašnjim radom.
EU i Vijeće Europe su napravili mnogo toga da se ojačaju ljudska prava lezbijski, gejeva, biseksualnih, trans- i interseksualnih osoba, no, dodaje on, raditi na razini Unije je izazov. “Na kraju, europske institucije imaju samo onoliko moći koliko im prepuste zemlje članice”, trijezno opisuje situaciju.
Uznemirujuće nazadovanje
ILGA je aktivna i na razini Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i Vijeća Europe u Strasbourgu. Europski povjerenik za ljudska prava Nils Muiznieks požalio se krajem lipnja 2012. godine da članice žele spriječiti širenje jasnih informacija o homoseksualizmu te borbi protiv homofobije. “To je uznemirujući korak ka prošlosti u kojoj se homoseksualce tretiralo kao kriminalce”, kritizirao je Muiznieks.
ILGA je u svom godišnjem izvještaju opisala situaciju u četrdeset europskih zemalja te napravila rang-listu njihovih dostignuća u odnosu na prava LGBT populacije. Ljestvicu s ukupno dvadeset bodova predvode Velika Britanija, Njemačka i Španjolska, dok maksimalnih 30 bodova nije ostvarila niti jedna država. Na donjem dijelu ljestvice nalazi se mnogo zemalja čiji rezultat iznosi – minus dvanaest.
“U takozvanoj crvenoj zoni je mnogo europskih država kao što su Ruska Federacija, Ukrajina, Moldavija, Azerbajdžan, Armenija, Turska, Bjelorusija te Makedonija. Diskriminacije naravno ima i u drugim zemljama, ali u ovim državama je naročito izražena”, nastavlja Lavrikovs.
Nužno nadoknaditi zaostajanje
Upravo je ove zemlje zbog homofobnih zakona krajem lipnja osudio Europski parlament. No Lavrikovs je istaknuo i jednu naprednu zemlju u kojoj je nužna borba protiv diskriminacije. “U Švedskoj se transseksualci moraju sterilizirati u slučaju da javno priznaju svoju transseksualnost, što je vrlo traumatično”. Zaboravlja se da i države koje su u mnogim područjima napredne, na ovom polju moraju poboljšati situaciju.
Svijest o nuždi borbe za ljudska prava nastala je nakon Drugog svjetskog rata, dok je državama bivšeg Istočnog bloka zbog Hladnog rata trebalo još nekoliko desetljeća kako bi započele sa stvarnom politikom ljudskih prava. No prava LGBT populacije ni tada nisu bila na vrhu liste prioriteta.
Mačizam kao uzrok?
Treba reći da je situacija u ponekim zapadnim zemljama gora od one u pojedinim državama koje su bile s druge strane željezne zavjese, ističe glasnogovornik. Kao primjere naveo je Grčku, Maltu i Italiju. “U Italiji jednostavno nedostaje politička volja za uvođenjem odgovarajućeg zakonodavstva”. Tako su propali mnogi pokušaji zastupnika da se homofobija prepozna kao otežavajući faktor kod određenih zločina.
Sugovornik DW-a vjeruje da bi bilo brzopleto homofobne tendencije povezivati s patrijahalno-tradicionalnom društvenom strukturom južnoeuropskih država. Uputio je na primjere Španjolske i Portugala – obje zemlje su u prethodnom razdoblju postigle veliki napredak kad govorimo o ravnopravnosti spolova ili LGBT osoba. “Te su zemlje pokazale da većinsko religiozno stanovništvo ili kulturne tradicije nisu prepreka poboljšanju prava homoseksualnih, bi-, trans- te interseksualnih osoba”, tvri Lavrikovs. Odlučujuće je, prema njemu, prisustvo odgovarajućeg političkog okruženja i volje.