Desničarsko likovanje u Srbiji

Patriotski nevladin sektor, kako same sebe opisuju nacionalističke i desničarske organizacije, smatra da u posljednje vrijeme ima puno razloga za likovanje. Manje-više uspješni pokušaji ometanja albanskog festivala "Mirdita", tribine Žena u crnom na Fakultetu političkih nauka u Beogradu o ratu u Bosni ili prekidanje filmskih projekcija o srpskim zločinima na Kosovu, uvjetovale su izjave kako je "antisrpski soroševski nevladin sektor izgubio monopol na javnu riječ". Posebno zadovoljstvo desničara i nacionalista izazvala je činjenica da država Srbija blagonaklono promatra taj proces.

Fronta protiv civilnog sektora

Ako se nešto pažljivije analiziraju spomenute aktivnosti vidljivo je da u većini slučajeva nije riječ ni o kakvim autohtonim akcijama, već o najobičnijim komadima s vriskom i pjevanjem čiji je jedini cilj da se prekine nečija tribina ili filmska projekcija. Nije teško pronaći ni razloge za takve akcije, jer je svaki samostalni protest nekih od "patriotskih" organizacija patetičan skup nekoliko istomišljenika koje nisu primijetili čak ni njima naklonjeni mediji, a još manje slučajni prolaznici. Na taj trenutak skreće pažnju i Ivan Đurić iz Inicijative mladih za ljudska prava, koja je bila jedan od organizatora festivala "Mirdita, dobar dan". Đurić za DW kaže da pojedine organizacije tog tipa "imaju neke svoje samostalne akcije, ali na njih ni oni sami ne obraćaju pažnju, a kamoli neka šira javnost". "Međutim, oni predstavljaju tu prvu frontu kada su u pitanju napadi na civilni sektor. I kada Inicijativa ili neka druga nevladina organizacija napravi nešto što nije u skladu sa službenom politikom, oni su ti koji se šalju na prvu liniju fronte", pojašnjava Đurić.

A kada se stigne na mjesto događaja scenarij je uglavnom sličan. Policija je ili nezainteresirana ili legitimira novinare, skup se prekida ili nekako nastavlja, a desničari sebi upisuju još jednu pobjedu nad prozapadnjačkim soroševskim nevladinim sektorom. Za pripadnike "patriotskih organizacija" to je dovoljan dokaz da ih država u tome podržava i da su se vremena promijenila. Ivan Đurić se slaže s ocjenom o podršci države i dodaje kako "država ne samo da im pruža ravnopravan tretman, nego ih i podržava u kršenju zakona i prijetnji nasiljem". "Jer, kada ministar kulture primi predstavnike Alternative koja dva dana nakon toga organizira tribinu Miroljuba Petrovića koji bi sve koji drugačije misle stavio 'pod mač', onda je jasno da država ne samo da ne reagira, nego ih sada već i službenim kontaktima podržava", kaže Đurić.

Promijenjen NVO-pejzaž

Takozvane patriotske organizacije zbog svega toga smatraju da je pejzaž nevladinog sektora sada definitivno promijenjen i da brojne nevladine organizacije (NVO) koje se sve vide kao dio "Druge Srbije" (dio srbijanskog društva koji je, za razliku od tzv. "Prve Srbije", prozapadnjački i sekularno orijentiran, op.ur.), više nemaju monopol na javno djelovanje. Politički analitičar Dragomir Anđelković ocjenjuje da nisu sve NVO građanske orijentacije koje bi se mogle svrstati pod odrednicu "Druga Srbija" bile podjednako zastupljene. Anđelković ističe da su pravi medijski monopol dugo imale organizacije poput Helsinškog odbora za ljudska prava ili Fonda za humanitarno pravo. "To su organizacije koje su se na neprincipijelan i maliciozan način bavile krivicom Srba. One su i nanijele najveću štetu građanskom sektoru, jer su mnogi poistovjećivali građansko i antisrpsko, što nije točno. Sada već imamo veće šarenilo: imamo proruske organizacije, nacionalne, građanske, i one koje su za NATO."

A na primjedbu da bi se, bar kada je riječ o događanjima devedesetih, svatko trebao baviti svojim dijelom odgovornosti i krivice, Anđelković ističe da ta podjela "da se svatko bavi svojim dvorištem ne stoji". "Zločini su zločini i njima bi se trebali univerzalno baviti – oni koji su borci protiv zločina tu ne bi trebali raditi selekciju – i da je problem samo nešto što dolazi sa srpske strane, a opravdavaju ono što dolazi s drugih strana."

Podrška državnoj politici

Modus operandi patriotskog sektora ostavlja, međutim, nepogrešiv trag rukopisa sadašnjih vlasti. Kao i u svemu drugom, sam vrh vlasti je prilično oprezan kada je riječ o nacionalističkim izjavama, ali se zato uvijek nađe neki Aleksandar Vulin ili neki vlastima bliski medij ili neka patriotska organizacija, koji će reći što vlast zaista misli. Ivan Đurić kaže da u ovom slučaju govorimo o nekom "osvježenom nacionalizmu u Srbiji, koji je zamah dobio zbog političkih prilika u regiji". "Ali", primjećuje Đurić, "to što su pokušali prekinuti festival kosovske umjetnosti nije nikakva revolucija, jer velika većina kulturnih institucija u Srbiji ne želi ni pomisliti da ugosti nekog kosovskog umjetnika. Ja bih to zato prije nazvao tercom nekoj državnoj politici nego što je to neka nova autentična misao."

Svi su na marginama

Koliko su uopće patriotske NVO bliske vlastima i imaju li neku konkretnu podršku? Dragomir Anđelković ističe "kako nema uvid tko sve dobiva novac iz državnih fondova za određene projekte", ali vjeruje da "više nema monopola Helsinškog odbora i sličnih", već da se sredstva šire dodjeljuju. "Ne bih rekao da država stoji iza tog nacionalnog dijela nevladinih organizacija, ali ih više ne diskriminira", kaže Anđelković. No, kako bi sve ostalo u okvirima malog nesporazuma među neistomišljenicima, Anđelković napominje kako misli da su generalno i takozvana Prva i Druga Srbija "izgubili značaj". "Građani se sve manje bave prošlošću – zaokupljeni su svakodnevnicom. Priče koje su ljude zanimale devedesetih i dvijetisućetih sada zanimaju par stotina ili tisuću ljudi s bilo koje strane. Svi su oni sada na nekim marginama", misli Anđelković.