Ljudska prava trebaju stabilnu klimu
Točno 19 kilometara dijeli Palais de Chaillot i zračnu luku Le Bourget nadomak Pariza. To je nešto više od pola sata vožnje. I dok se ovih dana piše povijest u jednoj konferencijskoj dvorani na području zračne luke gdje svjetski ministri raspravljaju o klimatskim promjenama – pri čemu još nije izvjesno hoće li to biti zapamćeno po dobrom ili po lošem - u spomenutoj palači se povijest pisala prije 67 godina. Tada je donesena Opća deklaracija o ljudskim pravima, a 10. prosinac je proglašen Danom ljudskih prava.
I ove godine ima dovoljno povoda za kritiku ekscesivne primjene smrtne kazne u Kini, Iranu ili Saudijskoj Arabiji. Ili brojnih slučajeva mučenja, policijskog nasilja, gušenja slobode mišljenja. Pozdraviti se pak može ovogodišnja dodjela Nobelove nagrade za mir tuniskom "Kvartetu za nacionalni dijalog".
Ili apelirati na pregovarače s Konferencije o klimi da nadiđu sebe i konačno provedu Članak 3. iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. On, naime, jamči pravo na život. Klimatske promjene su već sada masovni ubojica. Čas direktno, čas posredno. Direktno, jer su takozvane "ekstremne vremenske nepogode" postale sve učestalije. U prethodnih dvadeset godina je u tropskim olujama i poplavama stradalo više od pola milijuna ljudi. Vremenske prilike su prekomplicirane da bi im se odredili konkretni uzroci. Činjenica je da broj "ekstremnih nepogoda" raste – što su istraživači klime i predvidjeli u svojim modelima.
Klimatske promjene ubijaju i posredno tako što destabiliziraju države. Uzmimo primjer Sirije. Građanskom ratu sa stotinama tisuća mrtvih i milijunima prognanih prethodile su godine ekstremne suše. Oko 1,5 milijuna seljaka moralo je napustiti svoje posjede i otići u gradove – i to u trenutku kada je zemlja već imala posla s masovnim priljevom izbjeglica iz Iraka. I daleko stabilnija društva bi u takvim okolnostima bila uzdrmana. A u Siriji su se te okolnosti spojile s lošom vladom i eksternim piromanima.
Kao primjer se može uzeti i Boko Haram: nije slučajnost da ta teroristička organizacija jača paralelno sa smanjivanjem površine Čadskog jezera. Životna osnova za 30 milijuna ljudi – zemljoradnika, stočara, ribara – reducirala se na dvadesetinu prvobitne veličine, a time je i borba za opstanak postala surovija. Ondje gdje siromaštvo i manjak perspektive uzmu maha, mladi ljudi lako podlegnu propagandi terorista.
Čak je i vojska Sjedinjenih Država prepoznala klimatske promjene kao sigurnosni rizik. Pa očigledno je da će rast temperature izazvati izbjeglička i migrantska strujanja velikih razmjera. Pristup resursima, posebno vodi, više neće biti samorazumljiv. Konkurencija neće uvijek ostati miroljubiva. Očigledno je i da će sve više ljudi gladovati. Pritom ovo nepojmljivo bogato čovječanstvo već danas ne uspijeva napuniti sve stomake. Svake tri sekunde netko umre od gladi – često djeca. Pogledajte kazaljku koja pokazuje sekunde: jedan, dva, mrtav!
Hoćemo li se pomiriti s time? Iz udobnosti, puke navike? Zbog manjka kreativnosti da život i ekonomiju uredimo pravedno i održivo? Jer nam se čini da su interesi kapitala previše moćni? Ljudi dobro znaju da ovako ne može dalje. Industrijske države u Parizu moraju djelovati energično, a ostale ih moraju slijediti. Ne radi se o planetu Zemlji. Njoj će biti dobro i bez nas. Radi se o nama, ljudima.