„Mađarska je u Europi, a Srbija nije“

„Krenuli smo iz Prištine do Subotice, tamo ostali četiri dana i danas smo prešli mađarsku granicu. U Srbiji nije bilo policije, nigdje ih nismo vidjeli. Srbi su nam rekli da samo idemo ovim putem“, priča mladi Kosovar koji nam se predstavio kao Ul. Sretan je, kaže, što je konačno u Mađarskoj. Tu sreću ne kvari ni činjenica da ga je upravo, zajedno s još pedesetak sunarodnjaka, uhvatila mađarska policija. Svi su granicu prešli pješice, kroz šume i ledine. Čitave obitelji s djecom i starcima. „Sad je sve dobro“, kaže Ul uz osmijeh. „Jer Mađarska je u Europi, a Srbija nije.“

Kao i tisuće njegovih sunarodnjaka proteklih tjedana, ovaj 24-godišnji mladić se našao u blizini Asotthaloma, panonskog seoca samo tri kilometra od granice. Mađarska policija ukrcava pridošlice u autobus koji kreće u lokalnu policijsku postaju, gdje će svi biti registrirani. I tamo će svi zatražiti azil uz istu priču koju nam priča Ul. „Na Kosovu nema posla, ničega. Moj prijatelj je profesor ekonomije, pa je ipak i on krenuo u Mađarsku. Ja sam upravo završio studij prava i kriminologije i sutradan sam krenuo. Tamo nema posla, ničega.“

Skupina ljudi koju smo susreli iskoristila je pogodnost Briselskog sporazuma i putnu ispravu koju srpske službe izdaju na „administrativnoj liniji“. Kosovo je i prije godinu ili prije pet godina bilo jednako siromašno i besperspektivno, ali tek sada je moguće otići. U toj zemlji koja je prije sedam godina proglasila nezavisnost čak 45 posto ljudi je bez posla, 30 posto živi u pukom siromaštvu. Nekako se dokopati šengenskog prostora, a onda produžiti do Njemačke, Austrije ili Skandinavije za ove ljude djeluje kao obećavajuća budućnost.

„Srbe nije bilo briga“

Srpsko-mađarska granica je duga 166 kilometara, ali je gotovi svi Kosovari prelaze na području od dvadesetak kilometara sjeverno od Subotice. Taj pojas su s mađarske strane do sada nadgledala tek trojica čuvara s jednim vozilom. Jedan od njih je Zoltan koji nas vodi do granice, jedva primjetne. „Moj posao je zapravo čuvati usjeve, ali posljednja tri ili četiri mjeseca se skoro isključivo bavim imigrantima. Moram ih zaustaviti, zaštititi prazne salaše, jer imigranti ulaze tamo, pale vatru. Moram zaštititi seljake“, kaže Zoltan. On nije pravi policajac, ali može zaustaviti imigrante i pozvati policiju.

I tek kada su se mediji pozabavili „masovnim egzodusom“ s Kosova, nešto se dogodilo s obje strane granice. Zoltan i kolege dobili su pomoć u vidu 26 mađarskih policajaca. „Ovih dana se imigranti više kriju jer nakon medijske pozornosti i srpski graničari pokušavaju ih uhvatiti“, kaže Veronika Dobo, koja radi za općinske vlasti Asotthaloma. „Prije toga su ih sa srpske strane puštali, nije ih bilo briga. Sada ih i Srbi pokušavaju zaustaviti, a migranti to ne žele.“ Oni koji dospiju u Mađarsku, kaže Veronika, ponekad kleče i ljube zemlju. Od mađarske policije ne bježe. „Ovdje dobivaju privremenu dozvolu boravka za cijelu Europsku uniju. S tom dozvolom mogu tri mjeseca besplatno putovati – to je dovoljno vremena da se nestane.“

Biznis i korupcija

Prelazimo u Srbiju gdje nam jedan policajac priča da su kontrole pooštrene. Sada četiri automobila patroliraju u ovom pojasu, zaustavljaju i do 50 ljudi dnevno. Uhvaćeni idu pred sud, bivaju kažnjeni, a onda pušteni. I onda će mnogi probati ponovo.

Dok se granična policija u obje zemlje probudila, mnogi u Subotici su ilegalne prelaske granice otkrili kao unosan biznis. Skoro svaki hotel je prepun došljaka s Kosova. Kažu da taksisti traže enormne svote kako bi ih odvezli do granice. I da je policija za nešto novca spremna zažmiriti. „Fascinantno kako sve može postati biznis“, kaže taksist koji se predstavlja kao Alan. I on je često vozio migrante do same granice. „Svatko od njih mora platiti nekome od 100 do 500 eura, a imate stotinu ljudi dnevno.“

Zbog toga u Mađarskoj dolaze na bizarne ideje. Kontroverzni desničar Laslo Torockai, predsjednik općine Asotthalom, čak je predlagao podizanje ograde. Za DW kaže da bi ograda bila sjajna, da već postoji na bugarsko-turskoj ili američko-meksičkoj granici. „Trpimo ogromnu štetu. Ilegalci ulaze u kuće i na farme, prave probleme. Uništavaju ograde, pale vatru u šumi, to je opasno“, priča Torockai. „Ne zanima me zašto ilegalni imigranti idu do Europe. Ali mislim da nije normalno da nitko ne štiti našu granicu, to je ujedno granica EU-a i šengenskog prostora.“

Veliko zanimanje za temu i pojačane kontrole su prethodnih dana rezultirale smanjenjem broja ilegalnih prelazaka granice. Uskoro će se početi vraćati oni čiji su zahtjevi za azil odbijeni na Zapadu – možda baš ovim putem.