Macron želi "New Deal" za EU

Pojam "New Deal"  prvi put se veže za američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Tridesetih godina 20. stoljeća, za vrijeme teške gospodarske krize, Roosevelt se, kako bi suzbio nezaposlenost, odlučio za snažni investicijski program i sveobuhvatne socijalne i gospodarske reforme. Na taj način on je uspio gospodarski i politički stabilizirati zemlju. Tada je svakako postojala opasnost da, s obzirom na tešku situaciju u zemlji, dođe do rasta političkog ekstremizma. 

Današnja situacija u Francuskoj ne može se usporediti s Amerikom početkom proteklog stoljeća. Pa ipak se može reći da se Francuska nalazi u permanentnoj krizi. Nezaposlenost je dvostruko veća nego u Njemačkoj. Francuska zaostaje na međunarodnom tržištu u pogledu konkurentnosti, njen gospodarski rast je već godinama slab, tek se odnedavno pomalo oporavlja. Već deset godina Francuska ne uspijeva ispuniti kriterije koji se odnose na dozvoljeni javni dug, dok Njemačka u međuvremenu ostvaruje suficit.

Skoro polovina Francuza se u prvom krugu predsjedničkih izbora odlučila za kandidate koji su bili kritični prema globalizaciji i ciljevima EU-a. U drugom krugu izbora mnogi nisu glasali za Macrona već protiv Marine Le Pen. Kada je riječ o njegovom velikom paketu reformi, novi francuski predsjednik traži investicijski program za cijelu eurozonu, koji bi trebao biti financiran iz zajedničkog proračuna država koje primjenjuju euro.

Schäuble inzistira na pravilima

Izraz "New Deal" za Europu prvi put je spomenut tijekom Macronovog posjeta Njemačkoj u ožujku, nekoliko tjedana prije izbora. No što konkretno Macron podrazumijeva pod tim pojmom, razradio je prije dvije godine kao ministar gospodarstva u zajedničkom dokumentu  s tadašnjim njemačkim kolegom, a sadašnjim njemačkim šefom diplomacije Sigmarom Gabrielom (SPD).  Eurozona bi trebala biti ojačana zajedničkim proračunima i novim izvršnim funkcijama. Na razini eurozone trebala bi se oformiti "Euro-komora" i uvesti funkcija "euro-povjerenika". Cilj je osnivanje zajedničke gospodarske i socijalne unije. Macron je čak predložio uvođenje zajedničkih obveznica zemalja članica eurozone sa zajedničkom odgovornošću.

Za konzervativni dio berlinske koalicije to nije prihvatljivo. Zajednički proračun, zajednički dugovi - to se političarima CDU-a doima poput prebacivanja odgovornosti na njemačke porezne obveznike. Kancelarka Angela Merkel je komentirala: „Njemačka podrška ne može kompenzirati ono što je zadatak francuske politike."  Europske obveznice odmah je odbacila. Ministar financija Wolfgang Schäuble je doduše za jačanje eurozone. Ali s tim u vezi njemu je važno da se izbori za proračunsku disciplinu - koje nema. U intervjuu za talijanski list "La Repubblica" govoreći o Francuskoj je rekao: "Stvar je jednostavna. Ako uvedemo pravila, moramo se pridržavati tih pravila." Jednom drugom prilikom Schäuble je rekao:  "Francuska je tako snažna i velika, da ne bi prvenstveno trebala misliti na to tko će joj pomoći."  Drugim riječima: pomažemo Francuskoj, ali to nas ne bi trebalo koštati novca.

Strah od Le Pen kao sredstvo pritiska

Mišljenja političara i političkih komentatora idu iz jedne u drugu krajnost. Jedni vladi u Berlinu prebacuju da je škrta i da će joj se to osvetiti, drugi u Macronovom planu vide drsko prebacivanje tereta financijske zaduženosti na leđa Njemačke. Gregory Claes iz briselske organizacije Bruegel vjeruje da će Macron iz taktičkih razloga u najmanju ruku po redu rješavati probleme. "On bi se najprije trebao koncentrirati na reforme na unutarnjopolitičkom planu i pokazati da će se držati pakta stabilnosti eura, kako bi povratio povjerenje Njemačke i europskih partnera". Prije njemačkih parlamentarnih izbora Macron se neće usuditi krenuti u javnost s idejama o reformi EU-a.

Politologinja Ulrike Guérot vjeruje da Macron ima sredstvo pritiska na Berlin. U razgovoru za novinsku agenciju dpa Guérot je rekla: "Macron može samo uzeti primjer Velike Britanije. Njemačka puno gubi kada jedna takva zemlja radi po svome. Macron bi mogao reći, ako mi ne pomognete, imat ćete kasnije posla s Marine Le Pen." Ali to bi moglo imati i suprotni učinak. U predizbornoj kampanji u Njemačkoj bi euroskeptici mogli dobiti na značaju, kada bi njemačka vlada popustila tom pritisku.

Mnogi vjeruju da je na kocki više politički nego gospodarski aspekt. "New Deal" je spasio SAD i pobrinuo se da dođe do očuvanja demokracije unatoč teškoj gospodarskoj krizi. U Njemačkoj i drugim zemljama bilo je drugačije. Zastupnik u Europskom parlamentu Elmar Brok s tim u vezi kaže: "Europa se raspada. Emmanuel Macron je posljednja šansa. Moramo nešto poduzeti." Ali što? Tu se mišljenja jako razlikuju.