„Mali Idomeni“ na srpsko-mađarskoj granici

U Beograd svakodnevno stiže 200 do 300 ljudi, uglavnom iz Afganistana, Sirije, Pakistana i afričkih zemalja. Humanitarne organizacije kažu da posljednjih tjedana broj došljaka „stabilno raste“. Većina aktivista i pomagača, koji su bili aktivni u proteklih godinu dana, ponovo su svakodnevno u parku kod autobusnog kolodvora gdje se migranti okupljaju kako bi se informirali o nastavku puta prema Mađarskoj ili stupili u kontakt s krijumčarima.

Mali park kod dolaznog perona već je poznat kao Sirijski park dok se onaj preko puta ulice kolokvijalno naziva Afganistanskim parkom. Policija i osiguranje s obilježjem Komesarijata za izbjeglice patroliraju ovuda, nadgledaju situaciju i pokušavaju spriječiti ležanje na zelenim površinama i postavljanje šatora. Većina izbjeglica noći provodi u azilantskom centru u Krnjači. Dva autobusa prevoze sve zainteresirane do tog centra, gdje došljake čekaju kreveti, hrana, tuševi i bežični pristup internetu.

Krijumčari nude usluge

Eljasin, 26-godišnji Afganistanac, zajedno sa svojim prijateljima propustio je autobus do Krnjače. Sada na klupi u parku raspravljaju kako da postupe. Tu ne smiju spavati, a novca za hostel nemaju. „Došli smo iz Bugarske prije dva dana. Kada smo čuli da ovdje možemo ostati u centru grada bez ikakvih dokumenata, odlučili smo napraviti malu stanku i pripremiti se za sljedeću prepreku – Mađarsku“, kaže Eljasin. „Odmarali smo se u kampu, ali smo htjeli vidjeti i grad. Beograd je prelijep! Poslije mnogo vremena smo proveli jedan lijep dan i nije nam žao što smo propustili autobus.“

Afganistanac i njegovi kolege – uglavnom maloljetni – napustili su domove u rodnom Bagranu, selu u provinciji Helmand koje je pod kontrolom talibana. Zajedno su prošli Iran, Tursku, Bugarsku i Srbiju, djelomice pješice, krijući se. Granice su prelazili ilegalno.

„Naše selo je jako uporište Talibana. Nismo imali izbora. Morali samo napustiti kuće da bismo živjeli normalan život, da bismo se obrazovali, bili poštovani kao ljudi. Želimo raditi kako bismo obiteljima osigurali što više novca“, kaže mladić. „Znam, ne mogu sve postići odjednom, ali moram pokušati. Ni ovaj put nije teži od života u Afganistanu.“ Dodaje da bi sve išlo puno lakše kad bi imali novca za krijumčare. U Krnjači je čuo da se za 1.500 eura tako može stići „do Europske unije“. „Ali mi nemamo toliko novca i morat ćemo se sami snaći, kao i do sada.“

Tijekom razgovora prilazi jedan dječak, ponosno mašući nekakvim papirom. „Našao sam upute kako da stignemo do kampa“, kaže dječak. Zabrinuta lica Afganistanaca se razvlače u osmijehe, pozdravljaju se i žure na obližnju tramvajsku stanicu.

Neljudski uvjeti kod Horgoša

Prema podacima UNHCR-a, trenutno je u tranzitu kroz Srbiju oko 1.400 migranata. Iz Beograda idu na sjever, prema Mađarskoj, autobusom ili prijevozom koji organiziraju krijumčari. Nakon stanke u Subotici, migranti idu prema periferiji Horgoša gdje je na "ničijoj zemlji" između dviju država niklo malo šatorsko naselje. Više od 300 ljudi boravi u improviziranim skloništima, ispod krošnji i razapetih pokrivača. Pored toga se uzdiže mađarska granična ograda, opasana bodljikavom žicom. Ljudi strpljivo čekaju šansu da prijeđu na teritorij Europske unije.

Među njima susrećemo Mahmuda, 17-godišnjeg mladića koji je napustio Afganistan s još 12 članova obitelji. „Došli smo ovamo prije 20 dana i još uvijek čekamo da prijeđemo u Mađarsku. Nema strogo utvrđenih procedura, mađarske vlasti puštaju male skupine od petnaestak ljudi dnevno, uglavnom obitelji s malom djecom. To je mali broj, s obzirom da ovdje kampiraju stotine ljudi.“

Kamp raste iz dana u dan. Među izbjeglicama je već prozvan „malim Idomenijem“, jer loši uvjeti podsjećaju na to grčko seoce u kojem od nedavno više nema migranata. Kod Horgoša nema zahoda ni tuševa, a hranu, piće i čistu odjeću donose samo volonteri raznih dobrotvornih organizacija. Žene na jedinoj česmi peru odjeću, dok muškarci kopaju rupe u travi, kako bi naložili vatru. Samo djeca su u svom elementu, bosonoga trče među šatorima i šutaju konzerve.

„Situacija nije dostojna ljudi, ali mi to ne smeta. Samo hoću nastaviti put do Švicarske. Ako sljedećih dana ne uđemo u Mađarsku, ponovo ću potražiti krijumčare“, kaže Mahmud. Njegova mnogočlana obitelj do sada je potrošila 35.000 eura na krijumčare. „Prodali smo sve što smo imali u Afganistanu, uključujući i kuću. Novac koji smo usput trošili dobro se isplatio. Recimo kada je makedonska policija uhvatila mene i brata dok smo prelazili u Srbiju. Dan nakon što su nas vratili u Grčku, već smo ponovo bili na putu prema sjeveru. Krijumčari su nas prebacili do Horgoša gdje smo ponovo zajedno s obitelji.“

Mahmud kaže da mu je jedina ideja da što prije ode dalje. „Čak i ako nas mađarska policija vrati, pokušat ćemo preko Rumunjske. Nećemo odustati dok ne stignemo u Švicarsku.“