Melilla - "španjolski Guantanamo"
14. studenoga 2015
Prije gotovo godinu dana Asif Duwara je napustio svoju domovinu u Sweidi, na jugozapadu Sirije. Rat još nije stigao u njegov grad, ali je bio blizu. I Duwara je počeo strahovati za vlastitu sigurnost. 23-godišnjak je pobjegao kopnenim putem, stigao je najprije u Alžir, a onda, uz pomoć krijumčara, u Nador na sjeveru Maroka.
Tamo je kupio marokansku putovnicu i tako je iz Maroka otišao u Melillu, španjolsku eksklavu na obali sjeverne Afrike. I želi dalje u smjeru sjevera. „Želim studirati u Njemačkoj“, kaže on za DW. „Moj brat je tamo i želimo dovesti cijelu obitelj iz Sirije u Njemačku.“
Asif je samo jedan od tisuća Sirijaca koji su pobjegli od sukoba u svojoj zemlji i koji su se odlučili za taj komplicirani put prema Europi. Ali za razliku od „Sredozemne rute“, ulazak Sirijaca u Melillu se strogo kontrolira.
Samo se oko 20 do 40 Sirijaca dnevno u prosjeku pusti da uđu u eksklavu, ponekad se ipak i puno više Sirijaca uspije dokopati toga grada. Suradnici španjolskih nevladinih organizacija (NGO), koji pomažu izbjeglicama u Melilli, kažu da marokanska policija kontrolira izbjeglički val. I onda španjolska granična policija mora dozvoliti ulazak tim ljudima jer imaju status izbjeglica.
Samo za bogate?
"Španjolska ima neslužbeni dogovor s Marokom kad se radi o izbjeglicama, naravno da to nije ništa pismeno, jer bi to bilo ilegalno“, kaže Jose Palazon iz NGO-a Prodein. "Dogovorili su kvotu za ulazak. Maroko kontrolira granicu. Oko 20 ili 30 (Sirijaca, nap. red.) ih se svaki dan odabere i to na temelju toga koliko mogu platiti.“ Palazon dodaje da Sirijci koji ne mogu nabaviti neku inozemnu putovnicu, marokanskim službenicima moraju platiti i do 3.000 eura kako bi stigli u Melillu.
Španjolska stranka Podemos kritizira način na koji se vlada u Madridu odnosi prema sadašnjoj situaciji. U listopadu su neki vodeći članovi te stranke posjetili eksklavu i Privremeni smještaj za migrante (CETI), u kojem borave izbjeglice.
„Puno ljudi, puno problema“
"Uopće se ne napreduje, nitko nema pregled nad situacijom i nema dovoljno resursa“, kaže Miguel Urban, zastupnik Podemosa u Europskom parlamentu. Njegova je stranka Melillu nazvala „španjolski Guantanamo“. „To nije krivica suradnika u prihvatilištu, oni čine sve što mogu. Kriva je vlada koja na raspolaganje ne stavlja dovoljno sredstava“, kaže Urban.
On podsjeća na to da je centar na rubu Melille izgrađen za prihvat 480 migranata, i da je tamo trenutno smješteno gotovo 2.000 ljudi. Novinari nemaju pristup, ali neki izbjeglice kažu da je tamo tijesno i često prljavo, bez obzira na napore zaposlenika.
"Teško je ovdje, ima puno ljudi i puno problema“, kaže jedan 60-godišnji Sirijac koji u Centru živi dva tjedna sa svojom suprugom i dvoje djece. On ne želi reći kako se zove. Srčani je bolesnik i svejedno inzistira na ocjeni da je ispravna bila odluka doći u Melillu.
„U Europi nema rata“, kaže on za DW. „Kad se dođe u Europu, onda se ima što za pojesti i mjesto gdje se može prenoćiti.“
Voditelji Centra u Melilli i španjolska vlada nisu nam bili na raspolaganju za vođenje razgovora o stanju u kojem se nalaze izbjeglice. Juan Jose Imbroda, gradonačelnik Melille, opovrgao je kritike i kaže da grad igra „predvodničku ulogu kad se radi o izbjeglicama“.
Nasukani u Melilli
Oni koji stignu u Melillu obično u eksklavi provedu dva-tri mjeseca prije nego što ih se prebaci u Španjolsku i dobiju „crveni karton“ koji im omogućava slobodno kretanje u cijeloj zemlji. U međuvremenu im se oduzima putovnicu i provjerava boravišni status. To može potrajati i do 18 mjeseci, pa i duže.
Oduševljenje zbog dolaska u Europu splasne kod mnogih Sirijaca brzo, dok u Melilli i po nekoliko tjedana moraju čekati na papire. Melilla mu se ne sviđa, kaže jedan drugi muškarac koji već nekoliko tjedana u gradu boravi sa suprugom i sinom. Ne osjeća se sigurno i već su ga napali Marokanci, kaže. Ali dodaje kako o Španjolskoj neće “suditi” na temelju onoga što je doživio u sjevernoafričkoj eksklavi.
Za razliku od mnogih drugih izbjeglica, on ne želi otići u neku drugu europsku zemlju, barem ne za početak. “To ću tek odlučiti”, kaže on. “Vidjet ćemo kako će stvari izgledati kad dođem u Madrid ili neko drugo mjesto u Španjolskoj. Ako se budu dobro odnosili prema meni, ostat ću. Ne želim tisuće eura ili dolara na mom bankovnom računu, jednostavno samo želim živjeti i što je moguće prije početi raditi.”