Peking 2022.: dvojbene Olimpijske igre

Žali li Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), samog sebe? Jer mora smješkajući se stajati pred fotografima zajedno s kineskim šefom države Xiem Jinpingom i dopustiti da ga taj vlastodržac odlikuje i hvali. Xi Jinping snosi odgovornost za teške povrede ljudskih prava, za progon, zatvaranje i mučenje stotina tisuća Ujgura, za to da se u Hong Kongu guši demokraciju i za to da njegov vlastiti narod ne doznaje istinu jer nema ni slobode medija niti slobodnog pristupa internetu. Ali Thomas Bach tu ništa ne može učiniti: stalno ponavlja da je MOO politički neutralan. Da MOO nema mandat za ocjenu stanja ljudskih prava izvan Olimpijskih igara. Pomaže li mu ta argumentacija kada se navečer u svojoj sobi u pekinškom luksuznom hotelu mora pogledati u ogledalu?

Nasuprot tome, Xi Jinping pokazuje malo suzdržanosti kada se radi o povezivanju sporta i politike. Olimpijske igre su prilika za propagandni šou. Olimpija je praktički zadnje sredstvo „meke sile" koje mu još preostaje s obzirom na rastuću kritiku širom svijeta. Dakle, bez obzira na financijske izdatke i prirodu stvorena je regija za zimski sport koje prije ondje nije bilo i nakon ovih Igara više neće ni biti. Jer, Kina jednostavno nije nacija zimskog sporta.

Milijuni novih kupaca?

Barem za sada. Peking je u svom natječaju za organizaciju Zimskih olimpijskih igara obećao 300 milijuna novih sportaša, jedno ogromno tržište. Xi Jinping je sredinom siječnja najavio da će taj plan čak biti i premašen: sada ima 349 novih kineskih sportaša koji se bave zimskim sportovima. Kada bi to i bilo istina – ni tu navodnu činjenicu iz Kine nije moguće provjeriti – to bi bila blagodat za proizvođače skijaške opreme, kojima sada posao baš i ne ide. Oni pate zbog klimatskih promjena i što očito ima sve manje snijega i zbog toga što zaštita prirode kod sportaša u zimskim sportovima na Zapadu igra sve veću ulogu.

No bilo bi prejednostavno navesti novac za skijašku industriju kao odlučujući razlog za dodjelu organizacije Zimskih olimpijskih igara Pekingu. Nisu bili odlučujući ni prihodi od milijardu i pol američkih dolara za MOO. Novca od prodaje televizijskih prava i sponzora bilo bi i na nekom drugom mjestu u nekoj zemlji u kojoj se poštuju ljudska prava i vlada demokracija.

No problem je što se jedno takvo mjesto iz jedne takve zemlje nije natjecalo za organizaciju Igara. Od devet početnih kandidata za ovu godinu sedam ih se povuklo. Svih sedam iz regija poznatih po zimskim sportovima u demokratskim zemljama. Tamo građanke i građani imaju pravo reći svoje mišljenje. I budući da se troškovi igara za razliku od prihoda podržavljuju, dakle račun plaćaju porezni obveznici, to je većini bilo preskupo. Na kraju su ostala dva grada u autokracijama – Almaty u Kazahstanu i Peking.

Pitanja koja se nameću

Dakle, moramo si postaviti razna pitanja ako kritika na račun mjesta održavanja Pekinga ne bi trebala jednostavno ostati isprazno brbljanje. Želimo li mi – kao nacija, kao gledatelj, kao ljubitelj sporta i kao aktivni sudionik – još uopće Zimske olimpijske igre? Vjerujemo li još uvijek u olimpijsku ideju, u ideju o miroljubivom natjecanju među jednakima, bez diskriminacije? Može li se možda organizirati Igre nešto manjih razmjera – koristeći već postojeće sportske komplekse i bez daljnjeg uništavanja prirode? Možemo li oprostiti megalomaniju koja je očito tako važna MOO-u? Moraju li se prihodi i izdaci drugačije dijeliti? Treba li MOO kompletnu reformu?

Ako je odgovor na sva ta pitanja „da", Milano i Cortina d'Ampezzo imaju šansu za četiri godine pokazati da mogu bolje. I onda sada možemo slaviti dostignuća sportašica i sportaša na natjecanjima i istodobno kritizirati kinesku vladu. I ovdje postaviti još jedno posljednje pitanje:

Gdje je Peng Shuai?

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu