Prosvjedi u Francuskoj

Gotovo da bi se Francuzima moglo pozavidjeti na ovom danu. Bile su to moćne demonstracije. Nakon krvavih događaja od prošlog tjedna, Francuzi su pokazali koliko su privrženi svojoj povijesti, svojoj naciji i njezinim idealima. Marš više od milion i pol građana u Parizu - i još dva milijuna u drugim dijelovima zemlje - bio je marš za demokraciju, a protiv nasilja i straha. Ljudi ne daju da ih terorizam zastraši, i ne daju ono što im je posebno važno: slobodu mišljenja. Ona je dio iskonske francuske tradicije i posebnog duha te zemlje. U njoj se smiju objavljivati i ekstremni stavovi, a demokracija se dokazuje upravo u sukobu stavova. Takav je princip.

Velika solidarnost ponekad izgleda apsurdno

U Pariz su došli šefovi država i vlada više od 40 zemalja. Željeli su svojom nazočnošću izraziti solidarnost s Francuskom, i zato su pozdravljeni posebnim pljeskom. Pri tome su na prosvjedima, što je pomalo ironično, zajedno koračali i izraelski premijer Benjamin Netanjahu i palestinski predsjednik Mahmud Abas. Netanjahu, međutim, nije iskoristio ovu priliku da bi izrazio neku gestu mira, nego je pozvao Židove da nakon događaja u Francuskoj isele u Izrael. A ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i predsjednik Ukrajine Petro Porošenko su u istom redu marširali za mir. To se može, ovisno o trenutnom raspoloženju, doživjeti apsurdno, pa i smiješno.

"Svijet ustaje" - takve naslove su objavile francuske novine, ne bez ponosa zbog toga što su se na ovaj važan dan našle u središtu međunarodne pozornosti. Jer, Francuzi trenutno traže priznanje i podršku izvana. Sebe vide na prvoj liniji bojišnice u odbrani demokratskih vrijednosti. Pri tome su uznemireni, jer znaju da domaći teroristi i dalje predstavljaju prijetnju. Kao i u susjednoj Velikoj Britaniji, u francuskim predgrađima se formiralo radikalno islamsko podzemlje koje se, kako izgleda, otima kontroli.

Republika kao zajednički identitet

Mnogo je dirljivih znakova humanosti i građanske solidarnosti ovih dana - prosvjednici su nosili transparente s natpisom "Ja sam Charlie Ebdo, ja sam policajac, ja sam Židov", kako bi podsjetili da su sve žrtve jednostavno - ljudi. Izrazi privrženosti francuskoj Republici su bili sveprisutni izraz zajedničkog identiteta.

Ali, nakon tih uzleta slijedi spuštanje u dolinu svakodnevnih muka. Politički sukobi su do nedjelje bili zamrznuti. Sada će se nastaviti; tabori će se ponovo okomiti jedni protiv drugih u pokušaju da iz svega što se dogodilo izvuku korist za sebe. Ono s čim svakako treba započeti, jest iskrena rasprava o uvjetima života doseljenika iz zemalja Sjeverne Afrike. Francuska je danas suočena s propustima koje je činila desetljećima. Tu su betonski brutalna predgrađa koja se raspadaju, škole u jadnom stanju. Tu je mladež bez izgleda koja sebe ne vidi kao dio Republike, zatvori koji su toliko nedostojni čovjeka da već dugo predstavljaju leglo radikalizma.

Francuskoj je potreban ogroman reformski program kako bi se život nekoliko milijuna Francuza stranog porijekla mogao trajno poboljšati. Doduše, ojačana politička desnica će učiniti sve da to toga ne dođe. Na kraju svih potresnih i velikih riječi izgovorenih proteklih dana, vjerojatno će stajati samo još jedna propuštena prilika.