Migranti se vraćaju kući

Birokratsko provođenje pravomoćnih odluka ponekad je prilično neučinkovito. Ako se nekom tražitelju azila odbije molba, nadležna služba u Njemačkoj uskoro tražitelju šalje obavijest kada će (koji dan) navratiti njezini službenici kako bi se tu osobu prisilno smjestiti u zrakoplov i vratiti ga tamo odakle je došao. Upadljivo često se događalo da u tom terminu policija dođe i na navedenoj adresi ne zatekne nikog. Iskustva te vrste bila su gotovo pravilo. Sada je to promijenjeno. Nema više obavijest o tome kada će policija doći po „odbijenog“ tražitelje azila. Zbog toga mnogi sami dragovoljno napuštaju zemlju i za to postoje dobri razlozi.

Zabrana ulaska u Njemačku?

Čak 80 do 90 posto azilanata čiji zahtjev bude odbijen, u međuvremenu se dragovoljno vraćaju u zemlje podrijetla. To je za DW potvrdila i glasnogovornica Ministarstva unutarnjih poslova Sjeverne Rajne Vestfalije. Prije svega su ljudi sa Zapadnog Balkana ti koji sve češće „odvaguju“ prednosti i mane obzirom na to da je njihova potraga za azilom u Njemačkoj osuđena na neuspjeh. Ukoliko riskiraju prisilno vraćanje, dobit će oznaku u putovnici koja im zabranjuje da ponovo dođu u Njemačku.

Ukoliko Albanci, Kosovari ili Bosanci dragovoljno napuste Njemačku, oni neće dobiti zabranu ponovnog dolaska u tu zemlju. Upravo to je najvažniji razlog zbog kojeg oni napuštaju zemlju, objašnjava Gerd Lienig iz Savjetovališta za povratnike u Stuttgartu. Samo u tom gradu zabilježeno je 250 takvih „povratnika“, s tendencijom porasta. Jer onaj tko dolazi sa područja Zapadnog Balkana, nema nikakve šanse da dobije azil u Njemačkoj.

Programi poticaja kao stimulans za povratak

Prema podacima kojima raspolaže savezna vlada u Berlinu, oko 200.000 ljudi koji nisu dobili azil mora napustiti Njemačku. Prisilno vraćanje je, međutim, skupo. To potvrđuje i primjer europske Agencije za zaštitu granica Frontex. Jedan charter-let od Hamburga do Prištine u srpnju je koštao skoro 100.000 eura i to za samo 97 povratnika koje je pratilo 89 njemačkih službenika. Obzirom na takav logistički, financijski i kadrovski pothvat, njemačke savezne pokrajine, ali i vlasti na saveznom nivou, radije „motiviraju“ te ljude na dragovoljni povratak.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) ponudila je odgovarajući projekt. Ona konkretno nudi Program za unapređenje povratka REAG/GARP, koji je financiran s njemačke savezne i pokrajinskih razina, kao i od strane Europske unije. Riječ je o financijskoj pomoći za kupovinu avionskih, željezničkih ili autobusnih karata, kao i mala pomoć za „početak“života u domovini nakon povratka.

Jedna obitelj može dobiti maksimalno 900 eura pomoći, a visina se određuje prema zemlji iz koje izbjeglice dolaze i u koju se vraćaju. Izbjeglice iz zemalja Zapadnog Balkana s kojima postoji bezvizni režim, na tu financijsku pomoć nemaju pravo. Od siječnja do rujna ove godine 22.400 izbjeglica iskoristilo je pomoć iz tog programa. Njemačke savezne pokrajine javljaju da je broj dragovoljnih povrataka četiri puta veći od prisilnih progona.

Socijalna pomoć do kraja mjeseca

Odluku o dragovoljnom povratku, izbjeglice koje nemaju šanse dobiti azil donose prije nego što im stigne službena odluka o azilu, kaže Michael Loritz, referent za pitanja izbjeglica u okrugu Ortenau, na jugozapadu Njemačke. Onaj tko se javi nakon što je primio negativan odgovor za azil, prokockao je šansu za primanje financijske pomoći za povratak u svoju domovinu, kaže on za DW.

Okrug Ortenau s 412.000 stanovnika tjedno bilježi po 250 novih izbjeglica, uz već pristiglih 2.500. Kako bi im se olakšao povratak kući, u okrugu su se dosjetili da do kraja mjeseca isplate socijalnu pomoć svakome tko odluči otići dobrovoljno. Također, sve ono što izbjeglice u međuvremenu posjeduju (npr. namještaj), besplatno im se prevozi u domovinu. Opcija da bi se jednoga dana ponovo mogli vratiti u Njemačku, posljednji je adut prilikom donošenja odluke o dobrovoljnom napuštanju zemlje, kaže Loritz.