Milorad Pupovac: „Ne želim biti talac tuđih izjava“

DW: Kako biste opisali trenutni položaj srpske manjine u Hrvatskoj?

Milorad Pupovac: Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju situacija nije napredovala nego u nizu elemenata nazadovala. I to zbog nacionalističkih i populističkih pritisaka posljednjih pet godina. S ovom vladom, vladom Andreja Plenkovića pokušavamo to promijeniti. Pokušavamo stvoriti uvjete za neke promjene na terenu, recimo reelektrifikaciju nekih područja, ali i boriti se i protiv atmosfere netolerancije.

Kako objašnjavate tu promjenu posljednjih nekoliko godine, to skretanje društva udesno?

Mi imamo jedan paneuropski trend koji pogoduje razvoju i u Hrvatskoj. Kod nas se radi o endemskom stanju koje imamo od početka devedesetih i ako govorimo još dalje, iz hibernacije koja je postojala u socijalističkom poretku. S druge strane tu imamo ratno nasljeđe u kojem imamo svega pa i obnove poraženih ideja iz Drugog svjetskog rata. Tu su i oslobađajuće presude u Den Haagu i neispunjena obećanja da će se nastaviti procesuirati zločini počinjeni s hrvatske strane u Oluji i drugim akcijama. To je ohrabrilo desničarske krugove. A tu su i neki pro-desni politički katoličanski krugovi koji koriste blagodati liberalne demokracije u borbi protiv te iste liberalne demokracije. To sve našu situaciju čini takvom da su demokratska i međuetnička dostignuća na ozbiljnoj kušnji.

Obrat u posljednjih pet godina

No što se po Vašem mišljenju dogodilo baš sada da su stvari po tom pitanju krenule nizbrdo?

M smo imali poztivan trend još od kraja devedesetih, za vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana kroz mirnu reintegraciju. Taj se trend nastavio i dolaskom vlade Ivice Račana na vlast i predsjednikovanja Stjepana Mesića. No svoj pozitivni vrhunac je doživio za vrijeme vladavine Ive Sanadera i kasnije Jadranke Kosor. Sanader je svojom proeuropskom politikom smatrao da je i manjinska politika jedna od najvažnijih komponenti tog proeuropskog puta. Kampanje protiv Srba su krenule kada je HDZ izgubio vlast. Ta taktika je s jedne strane bila pokušaj povratka HDZ-a na vlast, a s druge strane pokušaj uvođenja ideje po kojoj, što se tiče Hrvatske, tu može biti mjesta samo za jednu naciju, jedan jezik, jednu kulturu pa i jednu politiku. Dakle tu nema mjesta ni za socijaldemokrate, a ni za stranku koju ja vodim (Samostalnu demokratsku srpsku stranku). To je bilo razdoblje kada se na čelu HDZ-a nalazio Tomislav Karamarko. Na sreću, dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i njegove vlade, taj trend je oslabio, ali još uvijek nije stavljen pod kontrolu. Država još uvijek nema snage jasno reći da je „Za dom spremni“ ustaški pozdrav kao što je to rekao Ustavni sud. No sudovi na nižim razinama i policija  još uvijek ne reagiraju kada Thompson i njegovi fanovi uzvikuju taj pozdrav. To ozbiljno ugoržava politički pluralizam i demokratska postignuća koje je Hrvatska postigla do ulaska u Europsku uniju. I na kraju, to ozbiljno narušava prava nacionalnih manjina, prije svega srpske. I predstavlja ozbiljnu prijetnju.

Teško bez pomoći izvana

Očekujete li da će i u Hrvatskoj, kao što to npr. planira Austrija koja i obilježja iz tzv. NDH namjerava zabraniti zakonom, doći do jasnog stava naspram ove tematike?

Vlada koju podržavam mora imati jasan stav oko toga. Predsjednica koju podržavam mora imati jasan stav oko toga. No to još uvijek nije dovoljno jasno. Dakle: ne mogu ljudi koji su osuđeni za ratne zločine imati javne počasti. Oni mogu imati svoja građanska prava ali ne i javne počasti kao što se to događalo na proslavi Oluje ove godine. Ljudi koji dolaze s majicama Rafaela Bobana, jednog od najgorih ubojica na ovim prostorima, ne mogu biti uzvanici na proslavi Oluje. Ne može se u Glini, gdje se dogodio jedan od najgorih pogroma tijekom Drugog svjetskog rata protiv Srba, dopustiti organiziranje koncerta Thompsona za kojeg se zna kakvom ikonografijom se služi. Sankcioniranja nekih ljudi u Bleiburgu zbog takvih obilježja bi trebao biti i primjer vlastima u Hrvatskoj. Slično bi morao reagirati i Bruxelles i odlučno reagirati na širenje ovakve ideologije iz nekih novih članica Europske unije. Pokazalo se da je Europskoj uniji bilo bolje kada se više pažnje posvećivalo pravima manjina. Isto tako mislim da bi i u okviru Berlinskog procesa, osim ekonomskim pitanjima, više pažnje trebalo posvećivati i suočavanju s prošlošću i pomiranju u ovom dijelu Europe. Bez pomoći izvana, snage u Srbiji i Hrvatskoj koje žele dijalog a koje su oslabile posljednjih godina, teško da će uspjeti.

Koliku ulogu bi mogla odigrati Europska unija kada je u pitanju suradnja između Hrvatske i Srbije na području zaštite prava nacionalnih manjina?

Naša zadaća kao manjine ovdje je da pomognemo Srbiji na putu ka Europskoj uniji i na poboljšanju odnosa ove dvije zemlje. Jer to je i za nas dobro. No ako se komemoracije za žrtve u proteklim ratovima koriste za produbljavanje sukoba, onda to šteti demokraciji i stabilnosti u čitavoj regiji. No umjesto da se započne dijalog, stvari se sve više i više zaoštravaju. I to pokazuju poruke razmijenjene između Beograda i Zagreba posljednjih dana. Mi tu nastojimo pružiti alternativni put. I naša izjava sjećanja, koju smo dali kao Srpsko narodno vijeće, nije monološke nego dijaloške prirode. U njoj nema mjesta samo za stradanja Srba nego i za stradanja svih naših sugrađana, prije svega Hrvata. Isto vrijedi i za izjavu koju sam dao nakon komemoracije u Bačkoj Palanci za izbjegle Srbe.

Lako je stisnuti Pupovca kada ne možete Vučića

Neki su Vam predbacivali da ste preblago reagirali na izjave Alkesandra Vučića koji je Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom.

Prvo, mi znamo kako treba reagirati i nitko nas ne bi tomu trebao poučavati. Mi se već tri desetljeća nalazimo između čekića i nakovnja, između dvije vatre, hrvatske i srpske. Mi smo protiv sukoba i rata i to ne želimo mijenjati. Mi želimo biti most i nositelj dijaloga. Naše izjave su motivirane tom političkom pozicijom i svrhom. Dakle: sasvim je sigurno da Hrvatska uz sve elemente ustašizacije koje su prisutne, uz sve tragične posljedice etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj, ne može biti uspoređivana s Hitlerovom Njemačkom koja je, kao i kvislinška NDH, imala svoje rasne zakone i logore. Mi vidimo slabosti u Hrvatskoj, borimo se protiv njih i očekujemo da svi mi imamo snage, uključujući i Srbiju, da se protiv toga borimo. Dakle prejake riječi ne pridonose tomu da ljudi uvide što je potrebno promijeniti u ponašanju. Tako da mi očekujemo da se retorika u tom pogledu i promijeni.

Koliko Vam je zapravo dodijalo reagirati svaki put na takve izjave iz Srbije i koliko Vam je dodijalo da se od Vas očekuje da reagirate na takve izjave?

Kada predsjednica na stadionu ne čuje da se uzvikuje „Za dom spremni“ ili kada ne osudi one koji to uzvikuju, tada to prolazi. Ali kada je ne odgovaram na prozivke i zahtjeve i naredbe što trebam činiti, onda je to dovoljan razlog da se pokrene hajka i haranga. A to je nešto što ja ne prihvaćam. Ja ne želim biti talac u svojoj zemlji nečega što nisam učinio, nečega što nisam rekao i nečega za što nisam odgovoran. Ali na komemoraciju izbjeglim Srbima, koji najvećim dijelom ne snose nikakvu odgovornost, ću uvijek otići. Želimo da obje strane vide što su učinili jedni drugima. Da Srbi vide da su počinli zločine prema Hrvatima ali da su Hrvati počinili zločine nad Srbima. A držanje manjinskog političara kao taoca ili odgovornog krivca kojeg treba prvog uhvatiti i stisnuti kad već ne možeš Vučića, to je nešto što je nespojivo s demokracijom. To je svojstveno društvenom linču. I to usprkos tomu što smo bili uvijek tu kada nas se trebalo, bilo da se radi o početku pregovora s EU ili mirnoj reintegraciji. Ako sam u Bundestagu zajedno sa svojim kolegama, zastupnicima njemačkog parlamanta mogao braniti pravo Hrvatske na članstvo u EU, onda valjda mogu reći i da nešto ne valja u njezinoj politici odnosa prema Srbima. Stvaranje neprijatelja u ovoj zemlji mora prestati.

Kako odgovarate na optužbe da su neki političari srpske manjine u Hrvatskoj aktivno sudjelovali u pobuni protiv te iste Hrvatske u devedesetima?

U političkom životu Srba u Hrvatskoj najvećim dijelom djeluju ljudi koji nisu imali ratnog iskustva. A onaj mali broj koji ga ima su odavno na različite načine doprinjeli svojoj zemlji da napreduje, bude priznata i da u njoj zavlada mir.

Koliko su problemi Srba u Hrvatskoj socijalni problemi a ne politički?

Loša situacija pogađa posjednako sve i Srbi i Hrvate. I Srbi i Hrvati bježe iz zemlje zbog općeg stanja i vječite okrenutosti prošlosti a ne budućnosti. Što se Srba tiče, oni imaju još jedan problem. Mnogi od njih žive u krajevima s devastiranom infrastrukturom čija obnova je zastala prije pet-šest godina što njihovu situaciju čini još težom..

Kako odgovarate na optužbe da je tjednik Novosti, glasnik Srpskog narodnog vijeća, više glasilo lijevo-liberalnih elita nego srpske manjine u Hrvatskoj?

Srbi u Hrvatskoj su dio kako urbanih tako i ruralnih sredina . Novosti pokrivaju i jedno i drugo: istraživačko novinarstvo, urbane teme, a s druge strane i narodne teme i teme s terena. I ja mislim da je to zanimljiv projekt kada se dva tipa manjinskog stanja u Hrvatskoj nalaze u jednom prostoru. A to je zato što smo mi nasljedili tradiciju političke kulture i javnog djelovanja koje je postajalo među Srbima, spajanje liberalnog i narodnog. Srbi u Hrvatskoj su dio hrvatskih slobodarskih političkih ideja s tragičnim razdobljem posljednjeg rata kada to nije bilo tako i mi želimo to nastaviti. Da ne budemo samo tu kada se priča o identitetu nego da dijelimo slobodu i slobodarska nastojanja u ovom društvu. Mi želimo više dijaloga u okviru Ustava. Mi smo privrženi ustavni patrioti.

Razgovor vodio Nenad Kreizer.