Mladi Hrvati u potrazi za boljim životom

Ako je suditi prema novinskim tekstovima, Hrvatska će uskoro postati zemljom staraca i sredovječnih ljudi, jer će se svi obrazovaniji i mlađi od 40 godina iseliti u potrazi za poslom i boljim standardom. Ovakvu je društvenu klimu, uz sve težu gospodarsku situaciju, potaknula i komunikacijska strategija hrvatske Vlade koja s građanima pokušava komunicirati putem društvenih mreža pa svako javno pismo nezadovoljnih, često i anonimnih, građana pretvara u udarnu vijest internetskih portala.

Uz sve to, Hrvati su skloni takozvanom Facebook-aktivizmu pa anonimne stranice koje okupljaju mlade nezadovoljnike broje i preko 40 tisuća članova. U „špici“ ovog vala je provedeno i istraživanje koje pokazuje da iz Hrvatske želi otići čak 57% mlađih od 25 godina. Nadaju se da će im to biti olakšano nakon ulaska Hrvatske u EU. No, dok nezadovoljni Hrvati poručuju mladima da „odu što prije“, istovremeno strahuju od otvaranja tržišta rada i dolaska jeftinijih radnika iz nekih drugih zemalja.

Kanada za obiteljski život, Dubai za provod

Za mlade obitelji su najbolje Kanada i Švedska, dok je Dubai stvoren za one koji su željni velike zarade i ludih provoda, misle mladi Hrvati uvjereni da ih „tamo negdje“ čeka posao iz snova i dovoljno novca za lagodan život. Da su dobrim dijelom u zabludi misli Ivana Tomičić Šušak, prevoditeljica i novinarka iz Zagreba koja je svojevremeno učinila sličan korak, ali u suprotnom smjeru.

Za Deutsche Welle priča kako je svijetom počela putovati još u osnovnoj školi. Srednju školu je završila u Sjedinjenim Državama, potom je studij započela u Seattleu, nastavila u Beču i završila u Torontu. Iako je nakon tri godine boravaka u Kanadi imala i dobar posao u struci, odlučila se vratiti u Hrvatsku, kaže, zbog razlika u mentalitetu, a usprkos činjenici da je u tim zemljama kao studentica zarađivala dvostruko više no danas.

Hrvati naučeni na slobodno vrijeme i kavice

Život i posao se uvelike razlikuju u inozemstvu, priča naša sugovornica koja smatra da ljudi u Hrvatskoj s manje novca ipak daleko bolje žive nego u Sjevernoj Americi. „Ne volim generalizirati. Mogu jedino uspoređivati život u Zagrebu sa životom u Torontu, Seattleu i Beču. Život u Beču je jako sličan ovom u Zagrebu, samo je daleko skuplji, dok život u Sjevernoj Americi nema ono osnovno na što su Zagrepčani naučeni, a to je slobodno vrijeme za druženje s prijateljima i ispijanje kavica po gradu“, tvrdi Tomičić Šušak.

Danas u Hrvatskoj radi tri posla kako bi otplatila stambeni kredit u švicarskim francima, no ni njezinim inozemnim prijateljima i kolegama novinarima nije ništa bolje. Misli, kriza je svugdje.

I u njezinoj okolini ima puno osoba koje „prijete“ svojim odlaskom, no, kaže, nikako da odu, pa se zbog toga suzdržava reći svoje mišljenje. Za DW ipak tvrdi da niti jedna zemlja na svijetu nije Utopija u kojoj će im biti ponuđeni savršeni poslovi na kojima se ne treba baš puno raditi.

Na zapadu se treba dokazati

„Obrazovanje i stručnost se svuda cijene i svakako da će takvi ljudi imati veće izglede tražeći posao. Ali  posao jednog inženjera građevine u Kanadi sigurno neće biti ponuđen na pladnju jednom Hrvatu, koliko god on stručan bio, dok postoje tri Kanađanina s istim kvalifikacijama“, zaključuje naša sugovornica i dodaje da jednom kad netko i dobije željeni posao, mora raditi najmanje 10 sati dnevno kako bi se dokazao, uz godišnji odmor od samo dva do tri tjedna. Dakako, osim ako taj netko nije vlasnik tvrtke u kojoj radi.

Mladi ekonomist Tomislav Krevzelj je rođeni Kanađin. Protivno njegovoj volji, njegova se peteročlana obitelj odlučila vratiti u Hrvatsku kada mu je bilo svega 13 godina. Trenutno u Zagrebu ima dobar posao i djevojku pa mu je povratak u rodnu zemlju tek mogućnost koju ne želi odbaciti.

Nakon brojnih poslova koje je obavljao u Hrvatskoj, danas je siguran da se na zapadu ipak više cijeni rad, a da su u Hrvatskoj ljudi koji su zbilja predani poslu – u manjini. „Vani ljudi nisu motivirani isključivo svojom plaćom. Možda je razlog tomu to što vjeruju da će uz predanost radu napredovati u svom poslu i u svojoj karijeri. Takvo dugoročno razmišljanje nije toliko rašireno kod Hrvata. Ne znam gdje i zašto, ali čini mi se da je puno ljudi kod nas izgubilo vjeru i nadu u boljitak kroz rad.“

Med i mlijeko ipak moraju zaraditi

Jednom od prednosti Kanade smatra i bolje funkcioniranje civilnoga društva, pravnog sustava, ali i javnih službi. „I u Kanadi, naravno, postoji korupcija – ali nije niti sjena onoga što vidimo u hrvatskoj svakodnevici.“ Objašnjava kako su nedavno i u Vancouveru izbili neredi nakon nogometne utakmice. „Nekoliko stotina ljudi koji su bježali od nereda su se našli na stanici metroa, a prolaz i red je čuvao jedan jedini policajac. Umjesto da pet stotina ljudi navali na usamljenog policajca, kao što bi kod nas sigurno bio slučaj, ljudi su smireno u skupinama od po nekoliko ulazili na peron, pritom poštujući red.“ Smatra da je to dokaz da ljudi u Kanadi poštuju red, što je, uz dobar životni standard“, razlog opuštenijeg i sretnijeg života.

Onima koji odlaze u Kanadu, Krevzelj poručuje da ih tamo ne čeka med i mlijeko, već težak rad od kojeg će si ipak uspjeti priuštiti med i mlijeko. Sve ovisi o tome koliko su spremni „zasukati rukave“ i raditi.

O mogućem povratku u Kanadu kaže: „Želja i prilika su uvijek tu, i ako se nešto izjalovi, ako se gospodarska situacija u Hrvatskoj ne promijeni na bolje, ako kroz pet godina ne vidim pomak na bolje u sudstvu, ne mislim da ću imati strpljenja više čekati da se situacija popravi.“

Bijeg pred nepotizmom i korupcijom

Onaj koji do kraja godine sigurno odlazi iz Hrvatske je naš treći sugovornik – Marko, mladi pripadnik takozvanog srednjeg menadžmenta. Iako ima za hrvatske prilike dobar posao, odlazi, kako kaže, na neko bolje mjesto gdje će se cijeniti njegova stručnost i stečeno iskustvo. Bio je presretan kada je prije pet godina dobio posao u hrvatskoj podružnici jedne međunarodne korporacije. U međuvremenu se dogodila kriza, a kompanija je svake godine otpuštala po nekoliko desetaka radnika. Na udaru su, očekivano, bili oni koji su tvrtki donosili najmanje profita. Bez obzira što je radio u neprofitnom sektoru tvrtke, otkazi su ga nekako zaobilazili no stres koji se godinama gomilao uzeo je danak.

Danas kao otac tek rođenog djeteta više ne želi biti na udaru korporativne politike prilagođene hrvatskom načinu poslovanja. Umjesto toga, odlazi u Dubai gdje si je, osigurao posao i plaću sukladnu obrazovanju. Sretan je ipak što mu je trenutni posao omogućio obilazak cijelog svijeta i stvaranje kvalitetnih poslovnih kontakata. Ostaje mu tek o svojoj odluci obavijestiti trenutnog poslodavca, zbog čega i ne želi da mu objavimo puno ime.

Ne odlazi, kaže, zbog „lagodnog života i zabave koja ne prestaje“ o kojem pišu hrvatski mediji, već zbog toga što „svoje najbolje profesionalne godine ne želi potrošiti u državi koju definiraju korupcija, nepotizam i nepoštovanje znanja“. Svjestan je da će s obitelji provoditi tek nekoliko mjeseci godišnje i nada se da mu jednoga dana neće biti žao što će propustiti prve korake svojega djeteta. Ako ništa drugo, moći će mu priuštiti solidno obrazovanje pa da i ono potraži svoj kruh negdje gdje će cijeniti njegovo znanje i trud, objašnjava za DW jedan od brojnih nezadovoljnih Hrvata koji se ipak usudio potražiti bolji život „negdje drugdje“.