Mladić i Karadžić: tko je čiji alter ego?

Prije četiri i pol godine, kada mu je počelo suđenje, Ratko Mladić je zatražio da se u sudnici Haškog tribunala pojavi u uniformi s generalskim zvijezdama na ramenima, ističući da ga kao slavnog generala zna cijeli svijet. Na kraju suđenja, zajedno sa svojim odvjetnicima, on nastoji dokazati da je bio običan, blag i ne naročito učinkovit časnik, bez velike moći, da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i da ih je nastojao zaštititi, zbog čega se sukobljavao s ratnim predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem. Tome je tužitelj Alan Tieger suprotstavio niz svjedočenja, dokumentarnih snimaka i zabilježenih iskaza koji govore sasvim suprotno. Među tim dokazima je i poznata Mladićeva izjava kada je u srpnju 1995. ušao u Srebrenicu da je „došlo vrijeme za osvetu Turcima". Te riječi nisu izgovorene uprazno: u sljedećih pet dana Mladićeve trupe zarobile su i ubile više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Mislili su i činili isto

Politički vođa Radovan Karadžić i vojni zapovjednik mislili su i činili isto: etničko čišćenje i genocid bili su njihova i strategija i taktika, isticao je Tieger, tvrdeći da je u postupku dokazano kako je Mladić preuzeo na sebe ostvarenje strateškog ratnog cilja koji je u svibnju 1992. proklamirala Skupština Republike Srpske – razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata. Prvi dio završnih riječi Tužiteljstva Alan Tieger je zaključio lapidarnom, aforističkom rečenicom: etničko čišćenje za vrhovnog zapovjednika Glavnog štaba VRS nije bilo posljedica rata, nego cilj. Na to je dodao da su Karadžić i Mladić zemlju Bosnu i Hercegovinu odveli na put u pakao.

Tieger je s tim u vezi spomenuo da je Mladića u svibnju 1992. godine izabrao i postavio za zapovjednika Vrhovnog štaba VRS sam Radovan Karadžić. Imao je širok izbor – cjelokupni oficirski kadar bivše JNA – ali je, nakon što je upoznao Mladića, bio bez dileme: udružen s njim, ostvarit će ono što je već započeo u Bosni, a to je, kako je naglasio drugi tužitelj u ovom postupku Arthur Traldi, „sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat i etničko čišćenje velikih dijelova Bosne i Hercegovine", koje je u mnogim općinama dostiglo razmjere genocida. Mladić je, prema tužiteljima, „vojnom silom realizirao" udruženi zločinački poduhvat političkog vodstva Republike Srpske, na čijem čelu je bio Radovan Karadžić.

Međusobno razumijevanje i poticanje

Jedna od osnovnih teza obrane, navedena u završnim dokumentima, je da se Mladić zaštitnički ponašao prema nesrpskom stanovništvu i da je kažnjavao pripadnike svojih snaga koji su činili zločine. Tužitelji su u svojim završnim riječima to pobijali, navodeći da dokazi koje su izveli pokazuju suprotno: Mladićevi vojnici i časnici nesmetano su činili zločine i za to nisu kažnjavani, već su nerijetko i unapređivani. „Mladić nije kažnjavao počinitelje zločina, već je hvalio uspješne kampanje etničkog čišćenja. Da bi se u VRS-u napredovalo, bilo je neophodno biti uspješan etnički čistač“, rekao je tužitelj Traldi.

Karadžić i Mladić su se međusobno razumjeli, poticali i dopunjavali, bez obzira na sporadična neslaganja u ratu. Optužnice Haškog tribunala protiv njih gotovo su identične: i jedan i drugi optuženi su za genocid u više bosanskohercegovačkih općina početkom rata i genocid u Srebrenici na kraju rata, teroriziranje građana Sarajeva artiljerijskom i snajperskom vatrom i uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce.

Uklanjanje stanovništva iz Srebrenice je usuglašena odluka Karadžića i Mladića, rekao je tužitelj Peter Makloski koji je obrazložio izvođenje dokaza o srebreničkom genocidu. U jednom dokumentu Vrhovnog štaba VRS od 9. srpnja 1995. piše da je predsjednik Republike Srpske zadovoljan rezultatima borbenih operacija oko Srebrenice i suglasan da se nastave djelovanja za zauzimanje enklave. Iz toga je jasno da je zapovjedni lanac funkcionirao. Najprije su, provedbom direktive sedam, stvoreni nepodnošljivi uvjeti za život bošnjačkom stanovništvu, a onda je uslijedilo zauzimanje Srebrenice i uklanjanje stanovništva. Tužitelj Makloski je s nekoliko video snimaka predstavio kakvu su, kako je rekao, „groznu situaciju stvorili Karadžić i Mladić u Srebrenici 11. srpnja, kada su stanovništvo doveli do panike". Do večeri je Srebrenica ostala prazna, a Mladić je naredio da se dopreme autobusi za uklanjanje stanovništva. Bio je prisutan 12. i 13. srpnja u Potočarima i zapovijedao svojim postrojbama kada su žene i djeca odvedeni u Kladanj, a muškarci zatočeni prije masovnih strijeljanja. „Dokazi su čisti i neoborivi. Bošnjačko stanovništvo srebreničkog kraja protjerano je između 11. i 13. srpnja u skladu s dugogodišnjom politikom koju je vodio politički vrh Republike Srpske, s Karadžićem na čelu", rekao je Makloski.

Partije šaha u Scheveningenu

Dugo su se krili od međunarodne pravde, ali su na kraju obojica uhićeni u Srbiji, Karadžić 2008., a Mladić 2011. godine. Postupci su im slično vođeni, veliki broj svjedoka i tužbe i obrane bio je isti. Karadžiću je suđenje počelo nešto ranije i završeno je proljetos izricanjem kazne od 40 godina zatvora. Neobično je da je baš u te dane, kada se iznose završne riječi na suđenju Mladiću, objavljeno da je Karadžić završio i uložio žalbu na presudu. U toj žalbi, između ostalog, prebacuje raspravnom vijeću što nije prisililo Mladića da svjedoči. Vrhovni zapovjednik Glavnog štaba VRS-a odbio je svjedočiti u obranu ratnog predsjednika Republike Srpske, ali njih dvojica i poslije toga, prenose mediji izjavu Mladićevih odvjetnika, redovno jedan s drugim igraju šah u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. U zatvoru, kao i u ratu, kao da su jedan drugom bili alter ego: pitanje je da li je Mladić bio Karadžićev vojni alter ego ili obratno, je li Karadžić bio Mladićevo ideološko i političko „drugo ja".

U ratnim godinama radikalno su mijenjali demografsku sliku dijelova Bosne. Tamo gdje su bile snage Vojske Republike Srpske kojom je zapovijedao Ratko Mladić, počinjeno je etničko čišćenje čiji je krajnji cilj bio, prema tužiteljima, stvaranje etnički čiste srpske države. Tužitelji su u protekla tri dana posebnu pozornost posvetili onome što se prije 24 godine događalo u regiji Prijedora, za što je jezivo svjedočanstvo masovna grobnica Tomašica, otkrivena tek kada je već bilo počelo suđenje Mladiću. Ona je naknadno unesena u optužnicu. Prema tužiteljima, Tomašica je još jedna potvrda da su početkom rata u Bosni i Hercegovini u prijedorskoj i još pet općina koje su navedene u optužnici, zločini dostigli razmjere genocida. Tužitelj Traldi opisao je napade Prvog Krajiškog korpusa VRS na mjesta i sela oko Prijedora, ubijanja, hapšenja i odvođenja u neljudske uvjete u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje će, samo do rujna 1992., proći oko 23.000 Bošnjaka i Hrvata.

Karadžić je oslobođen tužbe za genocid, počinjen na početku bosanskohercegovačkog rata. Na tu odluku raspravnog vijeća žalili su se tužitelji i taj postupak još nije završen. Gotovo ista točka optužnice tereti i Mladića. Tomašica je samo dopuna činjenicama o zločinima u prijedorskoj regiji, za koje je tužitelj Tieger rekao da zaslužuju samo ime – genocid. Kako je Srebrenica strašan simbol kraja rata, tako je Prijedor simbol njegovog početka.

„Zbog razmjera počinjenih zločina i patnji koje je nanio, jedina prihvatljiva kazna za Ratka Mladića je doživotni zatvor", rekao je na kraju iznošenja završnih riječi tužitelj Tieger: „Bila bi uvreda za žrtve i pravdu svaka druga kazna osim najstrože koja se može izreći u Haškom tribunalu."