Mogu li sankcije ugroziti Lukašenka?
28. lipnja 2021
I diktatori vole pobjeđivati na izborima. Aleksandar Lukašenko kandidirao se šest puta u posljednjih 27 godina i svaki put je bio pobjednik. Ili navodni pobjednik nakon namještenih izbora. Veći dio svoje vladavine proveo je uz sankcije, a već sljedećih dana trebaju doći nove i još oštrije kaznene mjere.
Christian von Soest s hamburškog istraživačkog instituta GIGA ne očekuje da će oštrije sankcije baciti na koljena 66-godišnjeg Lukašenka. "To je stav kojim se preopterećuje ovaj komplicirani instrument s previsokim očekivanjima", kaže on.
Neprestano pod sankcijama
Kakav težak instrument sankcije predstavljaju pokazuje DW-analiza slučaja Bjelorusije. Nakon prvog izbora Lukašenka 1994. godine okončano je oprezno otvaranje bivše sovjetske republike. Bjelorusija se razvila u autokraciju.
Politički protivnici nestaju bez traga, mediji i civilno društvo su maltretirani, a prosvjedi civilnog društva suzbijani. SAD i Europska unija, koje su najaktivnije na svijetu kada je riječ o uvođenju sankcija, su zbog toga gotovo dosljedno uvodile sankcije Lukašenkovom režimu od početka 2000-ih.
Sjedinjene Američke Države su 2004. donijele takozvani Belarus Democracy Act – zakon koji je do danas na snazi, a koji omogućuje podršku civilnom društvu i kažnjavanje vladajuće elite. 2006. godine je tadašnji predsjednik SAD-a Georg W. Bush naredio zamrzavanje kompletne imovine i računa Aleksandra Lukašenka i njemu bliskih osoba u Sjedinjenim Državama. EU je dodatno donijela odluku o zamrzavanju računa i imovine u Europi, a Unija je iste godine izrekla zabranu ulaska Lukašenku. Embargo na oružje stupio je na snagu 2011. godine.
Diplomatsko proljeće
No kad je Rusija 2014. godine anektirala ukrajinski poluotok Krim i podržala separatiste na istoku Ukrajine, Europska unija ponovno se obratila vlastodršcu u Minsku zbog vlastitih sigurnosnih interesa. Minsk, bjeloruski glavni grad, razvio se u važno mjesto za diplomatske napore u to vrijeme. EU je 2016. ukinula sankcije protiv Bjelorusije. Samo je embargo na oružje ostao na snazi.
Ova faza popuštanja odnosa završila je lažnim predsjedničkim izborima i nasilnim suzbijanjem mirnih masovnih prosvjeda u kolovozu 2020. U tri vala Bruxelles je uveo nove zabrane ulaska i zamrznuo račune i imovinu u inozemstvu. Trenutno se na crnoj listi nalazi 88 ljudi i sedam tvrtki. Za nekoliko dana bi listi navodno trebala biti znatno proširena.
Spirala sankcija
Samom Aleksandru Lukašenku zabranjen je ulazak u EU od 6. 11. 2020. godine. Unatoč tome, on progoni svoje protivnike i na europskom teritoriju. Njegov režim je 23. svibnja 2021. prisilio avion tvrtke Ryanair da sleti u Minsku kako bi uhitio blogera Romana Protaševića, koji je bio pobjegao u Litvu. Od tada je EU zatvorila svoj zračni prostor za avione iz Bjelorusije. To je mjera koja pogađa sve građane Bjelorusije.
Daljnje ekonomske sankcije protiv važnih industrija poput proizvodnje gnojiva mogle bi stupiti na snagu već krajem lipnja. SAD su također najavile mnogo oštrije sankcije.
Ali svako pooštravanje je mač s dvije oštrice, kaže istraživač sankcija Christian von Soest. "Ako se provode daljnje ekonomske sankcije, to će pogoditi i stanovništvo."
Bijeda u Iraku
Upravo se to dogodilo u Iraku 1990-ih godina nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo ekonomski embargo. Dok se diktator Sadam Hussein mogao zadržati na vlasti do 2003. godine, milijuni Iračana patili su od siromaštva, gladi i epidemija poput tifusa i kolere.
Zbog toga je međunarodna zajednica prepoznala da sankcije trebaju utjecati samo na donositelje odluka ili određene sektore gospodarstva zemlje.
Najpoznatije ciljane sankcije danas uključuju zabrane ulaska i zamrzavanje računa i imovine u inozemstvu, kao u slučaju Lukašenkovog režima. Sveobuhvatne, manje ciljane ekonomske i financijske sankcije poput isključenja iz međunarodnog platnog sustava Swift, koje utječu na cijela gospodarstva, predstavljaju iznimku. Kada je riječ o Bjelorusiji trenutno se raspravlja o isključenju iz Swifta. .
Koje su sankcije uspješne?
Analiza podataka DW-a o svjetskim sankcijama od 1995. pokazuje da je 36 posto zabrana putovanja bilo uspješno.
Financijske sankcije koje su bile ciljane i neciljane u istom razdoblju bile su uspješne u 41 posto svih slučajeva. Šire sankcije bile su još uspješnije. To se posebno odnosi na otkazanu ili zaustavljenu vojnu suradnju (46 posto).
Najbolja stopa uspjeha od 55 posto postignuta je relativno rijetko uvedenim sankcijama poput zabrane leta, zatvaranja morskih luka, prekida diplomatskih odnosa ili isključenja iz međunarodnih organizacija.
Ovaj izračun stopa uspješnosti temelji se na analizi baze podataka globalnih sankcija. Ta baza podataka je zajednički projekt Instituta za svjetsku ekonomiju u Kielu, Sveučilišta Konstanz i Sveučilišta Drexel u Philadelphiji. U njemu istraživački tim dokumentira više od 1.100 sankcija, a na temelju medijskih izvještaja i njihovog ishoda.
Nedostatak transparentnosti
Očiti uspjesi su konkretne promjene u ponašanju poput puštanja zatvorenika, prekida vatre ili početka pregovora. Sankcije protiv bivšeg režima apartheida u Južnoj Africi smatraju se izvanrednim primjerom.
Ipak "nije uvijek slučaj da se sankcije uvode kako bi se promijenilo ponašanje. A nije ni istina da sankcije uvijek dovode do promjena u ponašanju", naglašava politologinja Clara Portela s EU instituta za sigurnosne studije.
U slučaju Bjelorusije, Europljani i Amerikanci ne zahtijevaju otvoreno promjenu režima. Ali nije li, neizgovoreno, upravo to ono čemu zapadni saveznici politički teže? "Prije nego što procijenite jesu li sankcije učinkovite ili ne, mora biti jasno koji su ciljevi sankcija. I u ovom su trenutku poruke onih koji uvode sankcije minimalističke ili čak nepostojeće", kaže Portela.
Za Christiana von Soesta s Instituta GIGA neosporno je da "sankcije šalju važan signal o međunarodnim standardima". U konkretnom slučaju Bjelorusije: Vi stigmatizirate Lukašenka kao krivca i upozorenje ste ostalim autokratima. Time se signalizira potpora ugnjetavanoj opoziciji. I potvrđuju međunarodne norme poput zaštite ljudskih prava. "U stvarnosti, međunarodne norme se ne održavaju ničim drugim osim angažmanom država", kaže Clara Portela.
Otporne autokracije
U slučaju Bjelorusije, oslobađanje političkih zatvorenika bio bi važan prvi korak. Koristeći Globalnu bazu podataka o sankcijama, DW je također analizirao oblike vladavine u kojima sankcije češće propadaju u posljednjih 70 godina.
To pokazuje da su sankcije protiv umjerenih autokratija bile prilično učinkovite: pola ih se vodi kao uspješne, do nikakvog uspjeha nie imalo samo 16 posto. Prema matrici demokracije Sveučilišta u Würzburgu, zemlje poput Rusije ili Turske smatraju se umjerenim autokratijama, dok je Bjelorusija na putu da postane tvrda autokracija.
S tvrdim autokracijama rizik od neuspjeha se penje na 29 posto. U usporedbi s globalnim prosjekom ostalih oblika vladavine, stopa uspješnosti sankcija protiv "tvrdih" autokratija pada s 40 na 26 posto. "Taj učinak možemo primijetiti u Iranu i Sjevernoj Koreji, na primjer", objašnjava Katrin Kamin. "Pritisak ne vodi uvijek demokratizaciji", kaže ona.
Izgledi za Bjelorusiju
Stručnjaci s kojima smo razgovarali, ističu da je jedinstvo presudan faktor uspjeha. Što više velikih država ili saveza država podržava restriktivne mjere, to je teže sankcioniranim državama ublažiti posljedice svog ograničenog manevarskog prostora. No, već jedno blokiranje sankcija dovoljno je da se ublaži pritisak sankcija.
Aleksander Lukašenko iza sebe ima snažnog saveznika u Rusiji. "Ruski predsjednik je možda jedina osoba koja jamči njegovu osobnu sigurnost", kaže Olga Dryndova iz Istraživačkog centra za istočnu Europu u Bremenu. Lukašenko je, kako ona kaže, ušao u "potpunu ovisnost" kako bi spasio svoj režim.
Dakle moguće je da o Lukašenkovoj sudbini ne odlučuju u prvoj liniji američke i europske sankcije, nego politička kalkulacija Vladimira Putina.