Moja Europa: Bukureštanska trilogija

Ranijih desetljeća nisam mogao uspostaviti prave veze s tim gradom u kojem nisam rastao i s kojim me ne povezuju sjećanja. Ali, danas mi on izgleda sasvim drukčije.

Bukurešt nije lako voljeti: taman kad pokaže eleganciju i rafiniranost, ukažu se zapuštenost i raspad. Taman kad počne djelovati mondeno, pojave se zapuštene četvrti. Taman kad zavlada idilična tišina, začuju se buka i žurba. Nije bez razloga još između dva rata grad zvan u množini: Bukurešti.

Ovaj grad se sastoji od mnoštva ulančanih ili paralelno postojećih svjetova. Tako bi se moglo gledati i na Rumunjsku: kao šaroliku i proturječnu, europsku ali i jednom nogom na Orijentu.

I tako sam se, glave i srca punih dojmova, vratio iz Rumunjske. Kako ne bih sve nagurao u jednu formulu, kako bih ostao vjeran otvorenom karakteru te zemlje, sastavio sam listu sjećanja. To je subjektivni mozaik, kolaž dojmova, koji kasnije mogu biti dopunjeni. Želim ga predstaviti u tri nastavka. Evo prvog dijela.

Rano proljeće, u vožnji za Bukurešt, sudjelovao sam u jednoj građanskoj straži u Sibinu – tamo se već mjesecima svakog dana u 12 sati okupljaju ljudi, njih između nekoliko desetaka i nekoliko stotina. Stoje i šute. Promet polako prolazi pored njih, pješaci ih moraju da zaobilaziti. Neki im se spontano pridružuju. To je moćna tišina. Pokret se zove: „Vidimo vas!" – poruka je upućena korumpiranim političarima i biznismenima.

Dan kasnije, u Brašovu sam sreo Sonju, švicarsku direktoricu jednog dječjeg doma osnovanog prije 25 godina. Ona je jedne večeri u studenom došla u grad i zemlju koje je mogla napustiti- da je to htjela. Ali, postigla je nešto za što je sposoban samo mali broj ljudi: da se zaštitnički postavi pred najslabije. Za desetinu djece i mladih ona je kao majka. Ispričala mi je da je jedna od njenih odgajateljica u bolnici. Kolege iz tima je stalno obilaze, donose joj jelo i toaletni papir, i okreću je u postelji ako treba. Tako je to u rumunjskim državnim bolnicama. Jedina medicinska sestra na čitavom odjelu je zamolila Sonju da nadgleda infuziju. Liječnici i medicinsko osoblje, stručnjaci svih vrsta, napuštaju zemlju. Za to sigurno nije kriv Drakula.

Usred zime, putem iz Brašova za Bukurešt prostrt je tepih smeća. U lijepim karpatskim dolinama, čovjek ostavlja tragove svoje ravnodušnosti. I dok sam prilazio glavnom gradu, beskonačna kolona automobila je dolazila iz suprotnog smjera. Bili su to Bukureštanci koji bježe iz svog grada kad god mogu. Više puta godišnje, Bukurešt se prazni na nekoliko dana, kao srce koje upumpava i ispumpava krv. U takvim danima, u Bukureštu vlada mir, i čovjek se tada može pomiriti s tim gradom.

U Bukureštu su cvjećarnice otvorene do iza ponoći. Ima ih praktično na svakom uglu. Nisam još nikoga video da tamo kupuje. Možda se ovdje ljubav izjavljuje tek kada se smrkne. Možda se ljudi tu okupljaju oko ponoći kako bi udahnuli miris cvijeća. A možda je to samo očajnički pokušaj da se bilo što – i bilo kada – proda.

Svake noći, cisterne gradske čistoće prolaze praznim ulicama i čiste ih od prljavštine dana. Ljudi u svjetlećim prslucima se pojavljuju u svjetlosti farova, niotkud, da bi ponovo nestali. Izgleda kao da neko želi reći: „Pogledajte, vi ste mi važni! Vaš grad mi je važan! Brinem se o vama!" I dok poneki političar tokom dana pere ruke od činjenice da čitavi nizovi kuća propadaju, Sizif svake noći nastavlja svoj beskrajni rad.

Na terasi jedne gostionice, svi stolovi su zauzeti. Ljudi su sa apetitom jeli ukusne i teške nacionalne specijalitete. Tu se motala jedna mala Romkinja od možda devet ili deset godina, pjevušeći. Prodavala je cvijeće, ali je nitko nije primjećivao. Ponudio sam joj moj grah, a kada je to pojela i malo se ohrabrila, oko joj je zapelo za kolače na susjednom stolu. Djevojčica je upitala može li dobiti malo kolača. Obitelj za stolom je šutjela i žvakala. Tek poslije nekog vremena je stigao odgovor: „Dobit ćeš ako nam bude ostalo".

Nastavak slijedi.