Moja Europa: Cinično ophođenje s izbjeglicama
22. lipnja 2019
Što se krije iza moralnih zahtijeva Europske unije i kako se s njima ophodi osobito dobro znaju ljudi iz Sjeverne Makedonije. Davno prije nego što su stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka stigle u Njemačku i puno prije nego što se ta zemlja tako zvala, njezina vlada je smjela uvježbavati tu disciplinu.
Tada, prije skoro jednog desetljeća, odjednom su stotine građana te male balkanske zemlje podnijele zahtjev za azilom u Njemačkoj. To ne ide, odmah su poručili njemački diplomati u Skopju koje je alarmirala ustanova za dodjelu azila. Što se dogodilo? U Njemačku su došli Romi iz tamošnjih bijednih nastambi. Oni često nisu stvarno željeli azil nego samo besplatnu liječničku skrb ili jednostavno provesti zimu, a da ne moraju spavati na hladnoći i propuhu. Bilo kako bilo, Nijemci su rekli: to nam je naravno žao, ali taj problem se mora riješiti kod vas u Makedoniji. A što se tiče Roma: mi nismo rasisti i ne pravimo razliku. Ali, ako ne prestanu dolaziti brojni ljudi koji podnose zahtjev za azilom, morat ćemo ponovo uvesti vize, poručile su njemačke vlasti.
Kad su Romi htjeli k nama
Uvođenje viza je izbjegnuto. Odmah su se makedonski policajci na granici sa Srbijom, po njemačkom nalogu, pobrinuli za to da zemlju ne napušta nitko za koga se sumnjalo da bi u Njemačkoj ili Belgiji mogao podnijeti zahtjev za azilom. A u koga se sumnjalo? Vrlo jednostavno: svakoga tko je izgledao tako da bi mogao biti Rom. "Ti sad", govorili su granični policajci, "moraš izaći iz autobusa!" To je naravno bilo protuzakonito. Nijemci to nisu smjeli znati jer bi njihova javnost osjetljivo reagirala na etničku diskriminaciju. Kad bi se doznalo kako su se stvari odvijale na granici Makedoniji bi bila izrečena oštra kritika u sljedećem "izvještaju o napretku", u kojem se svake godine bilježi ako neka zemlja kandidatkinja za pristup Europskoj uniji krši pristupna načela. U tim izvještajima su ljudska prava jako, jako važna.
Nijemci ne samo da to nisu smjeli znati. Oni to prije svega nisu htjeli znati. Dvije godine kasnije Europska unija je dobila Nobelovu nagradu za mir. Na kongresima brbljati humanitarne fraze, a onda u noćnim akcijama djelovati suprotno kako bi se bogatom Zapadu štitilo leđa: to su političari u jugoistočnoj Europi brzo naučili. Kad se danas na bosansko-hrvatskoj i na tursko-bugarskoj granici svake noći migrante iz Afrike i izbjeglice iz Sirije ilegalno vraća nazad i često im se prijeti i brutalno ih se tuče, publika na Zapadu, osjetljiva na kršenja ljudskih prava, šuti. U biti smatralo se da se oduvijek znalo da istočni Europljanin naginje nacionalizmu i nesnošljivosti prema strancima. Samo se to nije htjelo glasno reći, jer na kraju krajeva; mi kao nemamo nacionalnih predrasuda.
"Moralni kredit" Njemačke
Vladajućim cinicima u toj regiji dobro dođe zapadna dvoličnost. Oni tako skupljaju bodove kod svojih zapadnih kolega-cinika, za koje sljedećom prilikom mogu nešto kupiti. U zemljama u kojima imaju manje iskustva u ophođenju sa zapadnim licemjerjem, kao primjerice potpuno zapadnoj Italiji, ne izlaze lako na kraj s tim proturječjem. Ili se drže europskih standarda ili prelaze na dosljednu borbu protiv izbjeglica i time se još hvale. Treće mogućnosti nema - barem ne dugoročno. Njemačka još drži ravnotežu: moralni kredit koji je izgradila njemačka kancelarka prije tri i pol godine još nije potpuno potrošen. Ali, nije daleko dan i malo je suprotnih naznaka da će trumpizam trijumfirati.
Izbjeglička kriza iz 2015. dovela je u Njemačkoj do rijetkog trenutka uviđavnosti. Godinama se sredozemne zemlje, prije svega Grčku, ostavljalo same sa zadaćom da štite granice Europe, govorilo se tada samokritično s najvišeg mjesta u vladi. Ali, sad je naučena lekcija i zahtijeva se kao sljedeći korak solidarnost i ravnomjernu raspodjelu izbjeglica. Zahtijevana solidarnost je izostala. To, međutim, nikoga nije uzbuđivalo. Naprotiv. Njemačka se uskoro našla okružena zemljama neprijateljski nastrojenim prema migracijama i izbjeglicama.
Kordon čini suvišnom vlastitu brutalnost i vlastita humanitarna nastojanja pokazuje u osobito jakom svjetlu. "Svatko ima pravo i obvezu spašavati ljude u nevolji", čulo se iz Berlina kad je Italija nedavno zaustavila jedan spasilački brod na Sredozemnom moru i prijetila da će posadu izvesti pred sud. Mi rado prihvaćamo pravo i obvezu spašavanja - i u međuvremenu se brinemo za to da za našim riječima ne moraju slijediti djela. Kad se sljedeći put bude trebalo dijeliti migracijski teret, trebalo bi, molim, uzeti u obzir i moralni kapital.