Moja Europa: Manifest čulnosti

Pisci su fini seizmografi našeg društva, rekla je nedavno gradonačelnica Züricha Corinne Mauch, dodajući da književnost može ponešto objasniti i mnogo toga predvidjeti. Da je ta procjena točna pokazuje primjer romana Georgea Orwella „1984". Poslije skandala koji je izazvao glasnogovornik američkog predsjednika Trumpa kada je predočio orvelovske „alternativne činjenice", knjiga je ponovo postala međunarodni bestseler. I ja sam ponovo posegla za njom.

Prilikom čitanja pomišljala sam na Orwellove rukopise, na strane otkucane na pisaćoj mašini i redigirane rukom autora. Skoro svaki redak je bio precrtan kraljevski plavom tintom, a potom ponovo ispisan crvenom, tamnozelenom ili crnom tintom. Na temelju stranica rukopisa može se rekonstruirati Orwellovo raspoloženje pri pisanju, kada je snažnije tipkao, kada je neku rečenicu precrtavao jednom ili više puta.

Brže se klizi kroz život

Orwell je roman „1984" pisao u doba koje je izgleda bilo čulnije nego naše, u prošlom vremenu kada je čovjek dolazio u dodir s mnogo više materije, kada je za pisanje, za komunikaciju, za širenje vlastitih poruka bilo potrebno mnogo više tjelesnog angažmana nego u naše digitalno doba.

Pitam se nije li nas taj nedostatak opipljivosti i reducirana čulnost u svakodnevnici, koju nam omogućava tehnološki razvoj, učinila manje sposobnima za krivicu? Prenategnuta teza, ali zar ne podržavaju mnogi navodno prosvijećeni građani u Europi opasne demagoge ili se zbog osobnog bijesa i mržnje prema svijetu nedovoljno brane od protuustavnog preuzimanja vlasti. Danas možemo mnogo više nego naši preci, ali, čulno mnogo slabije doživljavamo svijet, pa u osobnoj svakodnevnici manje trezveno djelujemo, a kada djelujemo, onda je to manje konzekventno. Unatoč tome što su nedavne katastrofe pogodile Europu i svijet, ili baš zbog toga: 1914., 1939.

Glazba, pokret, radost

Stalno nam skreće pažnju mogućnost komunikacije sa cijelim svijetom, umorni smo i iscrpljeni sortiranjem informacija koje nas preplavljuju, u presudnom trenutku smo odsutni, glasno se izmotavamo u vlastitoj sobi odjeka. Što učiniti? Ili, kako bi Orwell formulirao, ŠTO UČINITI?

Uvjerena sam u to da nas čulnost može izbaviti. Moramo sami sebe bolje osjetiti, jedni druge intenzivnije primjećivati. Potrebna nam je glazba koja je više od privatne radijske smetnje, potrebna nam je literatura koja je više od isušene koncept-literature. Treba nam više diskusija koje nisu meta diskusije, više susreta, više čulnosti i u kulinarskoj kulturi, više šetanja, više usredotočenosti na bitno, na dublje potrebe i – dakako – na životne radosti.

Mogla bi se svakako uputiti primjedba da bi u Europi ljudima za to bilo potrebno više vremena. No, još je grčki filozof Epiktet zabilježio misao: „Oni, naime, žele to što će doprinijeti njihovoj sreći, ali oni to traže tamo gdje toga nema."

"Demokracija zahtjeva dokolicu "

U Rumunjskoj u kojoj sam odrastala mnogi ljudi su imali svoj dan. Moja baka se na kartanju sa svojim prijateljicama nalazila svakog četvrtka. Moji roditelji su se subotom družili sa sveučilišnim kolegama na polutajnim popodnevnim video-projekcijama. Moja susjeda je imala kružok čitatelja knjiga. Nedjeljom se ručalo s prijateljima. Na selu je ispred svake kuće bila klupa, na njoj su susjedi čavrljali do kasno u noć. Zimi jedva da je netko morao lopatom uklanjati snijeg između dvije kuće jer su susjedi već utabali staze. A sada se susjedi jedva poznaju, i na selu i u gradu. I ne znam više nikoga u Rumunjskoj tko ima svoj dan za druženje.

U književnom blogu „Neue Telegramme" koji vodim zajedno s mojim suprugom, piscem Periklesom Monioudisom, redovito objavljujemo intervjue s autorima. Intervju se sastoji od sedam pitanja o nekoj novoj knjizi. Pitamo o temama, pričama, diskursima koji su trenutno interesantni. Odgovor austrijskog autora Martina Prinza je bio potpuno na tragu ovoga što i ja mislim: "Osjećam da je svijet, onakav kakav znamo ili vjerujemo da znamo, na rubu. Mislim da je dobar dio krize prouzrokovan pojednostavljenjima i užurbanošću našeg društva. Na toj osnovi demokracija ne može opstati. Naime, demokraciji je potrebna dokolica. Jedno od mjesta na kojima se ta sloboda može ponovo osvojiti je literatura."

Dana Grigorcea je švicarsko-rumunjska književnica. 2011. je napisala svoj prvi roman na njemačkom: „Baba Rada". Njezin posljednji roman je objavljen 2015. pod naslovom „Prvobitno osjećanje bezazlenosti".